DUBROVNIK, 2006.
NASLOV IZVORNIKA:
KAKO SMO SAVLADALI OPAKU BOLEST
AUTORI:
MILKA I MILOSAV ČABRILO - ČABRO
Adresa: Ul. Kralja Tomislava broj 9
D U B R O V N I K
NOSITELJ AUTORSKOG PRAVA:
MILKA I MILOSAV ČABRILO - ČABRO
Ova knjiga je izrađen u dva primjerka, a koji će poslužiti kao ogledni uzorak za pripremu tiskanje istoimene knjige:
"KAKO SMO SAVLADALI OPAKU BOLEST“"
U V O D
“Sjećanje je jedini raj iz koga ne možemo bit prognani” /Paul Jean/
Poslije neuspjele operacije inoperabilnog tumora debelog crijeva, veličine muške šake, koji je u potpunosti infiltrirao mjehur i okolne strukture, i naglog gubljenja na težini skoro 20 kilograma, a sedimentacija skočila preko 90, neočekivano sam se našao u zaprepašćujućoj dilemi svršenog čina! Predviđano mi je, da ako se probudim u šok sobi, još oko mjesec života a najviše dva. Suzdržano i neodređeno spominjana je i metastaza. Moja životna nit bila se do beznađa otanjila i brzo približavala prekidu. Pokoriti se, značilo je izgubiti sve! Preostalo je sačuvati snagu volje i ukazati povjerenje prirodi. Ovo tim prije što je pokušaj s kemoterapijom pokazao da je to u mome slučaju bilo gubljenje dragocjenog vremena, daljnji gubitak na težini i iscrpljivanje ostatka snage.
U rukopisu “Kako smo savladali opaku bolest” sve je detaljno opisano. Vodio sam svakodnevne zabilješke, neku vrst dnevnika, što mi je više nego dobro došlo i ohrabrilo me da se odlučim na pisanje sjećanja na ovo dragocjeno iskustvo. O tome primarius dr. Ivan Zdenković u recenziji piše pored ostalog:
“... najtoplije preporučam ovu knjigu za sve one koji žele više znati, za one koji žele živjeti u sferi prevencije, za one koji su oboljeli od opake bolesti i za one koji se trebaju brinuti oko pacijenata da imaju jednu sveobuhvatnu informaciju o postupcima i djelovanjima u takvoj situaciji…”
Poznati nobelovac, velikan pisane riječi, Ivo Andrić kaže: “Čovjek mora da koristi materijal i iskustva iz svog sopstvenog života ako hoće da stvori nešto od bitne vrijednosti”.
Meni su jako puno pomogla vlastita iskustva u svladavanju straha, u borbi sa depresijom, izdržljivosti – očuvanju morala, a podsjećanja na događaje koji su mi se u životu najsnažnije doimali, pomagali su mi da manje mislim na opaku bolest, lakše podnosim patničku borbu s njom i uspješnije njegujem pozitivne misli. Sve to, zajedno sa izdašnom pomoći MAJKE PRIRODE i organiziranoj svestranoj angažiranosti obitelji i prijatelja, bili su presudni u borbi protiv opake bolesti i konačnoj pobjedi! Eto kako smo uspjeli. Možete i Vi!
“Svaki čovjek, kao i svaka knjiga, ima svoje dobre strane – treba samo preskočiti one koje nisu dobre”. (Nehru)
Dubrovnik, 28. prosinca 2004. god.
Prilog 1.
Otpusno pismo od 18.04.2000.
Prilog 2. – str. 1.
Otpusno pismo od 03.03.2000 – str. 1.
Prilog 2. – str. 2.
Otpusno pismo od 03.03.2000. – str. 2.
Prilog 3.
CT. Nalaz i mišljenje od 23.03.2000.
Prilog 4.
Povijest bolesti od 21.04.2000.
Prilog 5.
CT. Nalaz i mišljenje od 27.02.2001.
Prilog 6.
CT. Nalaz i mišljenje od 02.10.2001.
PRVI UPOZORAVAJUĆI ZNACI
NADOLAZEĆE OPASNOSTI
Slabljenje apetita i naglo gubljenje na težini bili su prvi ozbiljniji upozoravajući znaci nadolazeće opasnosti. U siječnju i veljači 2000. godine izgubio sam oko 15 kg. Sve više sam osjećao nadutost i grčeve u trbuhu, smetnje u radu crijeva i mjehura, slabije izmokravanje, neredovna i tvrda stolica koja je permanentno prerastala u ozbiljan problem opstipacije.
Navedene pojave uzrokovale su razne poremećaje u organizmu: Česte glavobolje stvarale su mi zabrinjavajuće smutnje u glavi i relativno naglo zaboravljanje, neraspoloženje, opću slabost organizma i razne druge tegobe i neugodnosti. Javljala se sve jača i češća vrtoglavica, malaksalost i nesvjestice pomiješane sa strahovima, naročito kad je nadutost znatnim dijelom prerasla u tvrdu oteklinu – tumor.
Te pojave zastrašujuće su upozoravale. Mjesni liječnik dr. Domes, bio je zabrinut i pažljiv, kao i uvijek. Temeljit u svom poslu i predusretljiv u pružanju potrebne pomoći, letimično je pregledao najnovije – ponovljene još opsežnije nalaze pretraga krvi i urina i predložio da mu ih ostavim. – Htio bih ih proanalizirati i razgovarati s dvojicom kolega, specijalista, s kojima inače imam dogovor da se večeras sastanemo.
Sutradan, u zakazano vrijeme, pola sata prije početka radnog vremena, čim sam stigao, dr. Domes mi je rekao da bi trebao par dana ležati u bolnici radi posebnih pretraga. Nisam bio tim oduševljen ali sam bez pogovora prihvatio zahtjev svoga veoma cijenjenog liječnika. Dr. Domes je u mojoj prisutnosti nazvao prim. dr. Stanu Polandu, šefa infektološko-gastroenterološkog odjela i dogovorio moj prijem na pretrage. Odmah je i uputnicu napisao i vratio mi nalaze da ponesem u bolnicu.
U bolnicu sam primljen 28. veljače i uz intenzivne pretrage ostao do 5. ožujka 2000. godine. Pored ostalih pretraga, izvršene su i kolonoskopija i irigografija. Irigografske pretrage nisam izdržao zbog iscrpljenosti i malaksalosti.
U Otpusnici piše, pored ostalog: “... Lumen je sveden na 1/5 (jednu petinu) prvobitnog lumena ... Pacijent treba obaviti CT donjeg abd. radi razjašnjenja stenoze u sigmi” (vidi otpusnicu u prilozima).
Na CT je ustanovljeno postojanje tumora (vidi nalaz CT od 23. 03. 2000. u prilozima). Poslije snimanja CT-a dr. Miović, rendgenolog, renomirani ekspert za CT, odveo me na UZ (ultra zvuk). S još jednim kolegom detaljno su i po nekoliko puta provjeravali određene pojedinosti. Na kraju mi je dr. Miović, toplo, prijateljski rekao: “Imate tumor! Nema sumnje. Ali mislim da nebi trebalo žuriti s operacijom. Možda se može naći i kakvo drugo bolje rješenje.” (Nakon operacije požalio sam što ga ne poslušah!)
Sve do ovog trenutka mislio sam da se radi o trenutnoj, malo ozbiljnijoj krizi kakvih je u životu bilo napretek, naročito u Narodno-oslobodilačkoj borbi, tj. u Titovim partizanima, preživivši četiri ranjavanja i mnogo više kontuzija ... Ali, ovoga puta izgleda da se radi o neizvjesnosti!
I drugi nalazi bili su loši. Sedimentacija mi je, na primjer bila previsoka – 93! Opsjedalo me pitanje: što mi se to zbiva? U toj tjeskobi sjetio sam se Hipokratove izreke:
“Bolest ne dolazi odjednom, kao iz vedrog neba, nego je to posljedica dugog niza mnogih neznanih grešaka protiv zdravlja, koje se nadovezuju jedna za drugu i rastu kao valjajuća gruda snijega, dok se jednog dana ne svali strašna lavina na glavu grešnika”.
Ohrabrio me malo mudri SARTRE svojim optimističkim razmišljanjem: “Najveći dio briga zasniva se na neopravdanom strahu”.
Razvedrila me, pa i orijentirala, poznata latinska iskrica: “Ako hoćeš da ozdraviš ne znam od kakve bolesti, uzmi ne znam koju travu, stavi je ne znam gdje, pa ćeš se izliječiti ne znam kada”.
Poznati dubrovački kirurg dr. Luko Dalmatin operirao mi je 1999. godine bruh. Treći dan izišao sam iz bolnice, bez ikakvih poteškoća. Zato sam otišao kod dr. L. Dalmatina s nalazima na ambulantni pregled. Čim je pregledao nalaze i opipao kritično mjesto, dr. Dalmatin je zaključio: - Tumor je tu. Treba ga operirati! Što prije to bolje! rekao je gledajući me ispitivački da bi ocijenio kako me se sve to dojmilo. Hladnokrvno sam odgovorio pitanjem: - Kad bih mogao biti primljen na operaciju? – Dođite u ponedjeljak, s uputnicom – odgovorio je.
U bolnicu sam, po dogovoru, primljen 6. travnja 2000. godine. Sutradan – sedmoga, izvršeni su još neki dodatni pregledi koje je tražio anesteziolog. Osmog i devetog proveo sam na vikendu u krugu obitelji i prijatelja. To je bila svojevrsna psihička priprema za predstojeću tešku operaciju od čijeg je ishoda zavisilo “bit ili ne biti!” Dakako, kolebanja nije bilo.
Tijekom 10. 04. prikupljeni su svi potrebni nalazi i anesteziolog je dao “zeleno svjetlo” za operaciju. Jedanaestog travnja, neposredno pred operativni zahvat, dati su potpisi pristanka na operaciju i preuzimanje rizika cjelokupnog zahvata. Ja sam još na isti papir dopisao: NE prihvaćam “stomu”, niti bilo kakvog trajnijeg dreniranja (“Molim, bez ikakvih vanjskih privjesaka, pa dokle traje – traje – to što je majka priroda dala!”).
Oko deset sati prije podne, 11. travnja, bio sam na operacijskom stolu, PREPUŠTAJUĆI se nemirnoj pučini, okruženoj hridima!! (Francuski književnik F. Mauriac je pisao: “Državnici su slični kirurzima: njihove su greške smrtonosne”. Šta možemo, kad bez njih ne možemo!
U “ Š o k s o b i “
Svjetlucanje nečega. Teško progledavanje, tek da s mukom shvatim strašnu noć. Pritisla me nemoć s kojom se bore ostatci života i svijesti. Osjećam hladnoću, a onda opet odvajanje od svega, i od sebe. Sunovraćivanje u nesvijest ili polusvijest, koja stvara neki čudan svijet izmijenjenih oblika. Odnekud iz moždanih vijuga javljaju se mutna, izmagljena sjećanja isprekidana blizinom života ili smrti.
Nemir, kovitlanje, mučnina. Samo trenutak da potraje mir. Samo časak nekretanja, da se priberem, orijentiram ...
Ulaze dvije bolničarke, pipaju mi puls.
Zovu: - Gosparu, gosparu!
Pitam: - Gdje sam to?
- U šok sobi! – čujem odgovor, ali se još ne snalazim.
Vade mi krv iz ruke i odlaze.
Teško se otimam iz kovitlaca polusvijesti. Neka tmina, pusto i tegobno, isprekidano sjećanje na nešto poznato. Svjetlo kao da se njiše i neujednačeno svjetluca.
Hladna neka jeza, duboko negdje u žilama iz kojih kao da se snaga cijedi i nestaje.
A noć je tekla u nekom mučnom bunilu, pa zamirala u nepokretnosti, kao da je gubila dah. I sapeta zastajkivala.
Kad mi isprekidana nesvjestica popustila, nametalo mi se pitanje koje li je doba noći? Da li je ova mukotrpna noć pri kraju? Činilo mi se kao da me gleda ogromnim crnim mrgodnim očima, zaboravljajući na svitanje.
Napokon mi se javljaju određenije i jasnije misli. Čini mi se da je netko ušao.
- Gosparu, - javlja se medicinska sestra – pružite ruku da izvadim još krvi!
- Pa, maloprije ste vadili! – prigovaram.
- Ono je bilo u dvije ure.
- A koliko je sada? – instiktivno mi se otima pitanje.
- Sad će šest!
- Pa zar ono nije bilo dosta?!
- Tako treba! – odlučno je odgovorila, izvadila i otišla.
Pokorio sam se i šutio.
Za takvu noć pjesnik bi zaključio:
“Što je noć crnja – sve jasnije zvijezde” (Majkov)
P o v r a t a k i z “Š o k s o b e”
Nisam vraćen u sobu u koju sam bio smješten prije operacije. Nova soba je bila manja – sa pet, a ranija sa sedam kreveta. Pomislio sam da je to znak pažnje da bi imao više mira za uspješniji oporavak.
Supruga Milka i sin Zoran došli su kad sam izlazio iz “Šok sobe”. Odmah sam primijetio njihovu zabrinutost pomiješanu sa strahom. Tješio sam ih da je najgore prošlo i da će biti bolje. Tako sam i mislio, ne znajući za pravo stanje.
Dolazili su prijatelji, susjedi, poznanici da me vide, pozdrave, ohrabre i zažele skoro ozdravljenje. U cjelini mi je njihovo ponašanje više sličilo na sažaljenje, kao da sam već krenuo na “daleki put”. Tek sam malo kasnije saznao da je moje stanje vrlo teško i da je bilo pitanje da li ću se uopće poslije operacije probuditi!
Uvečer, kao i obično, među bolesnicima se najviše razgovaralo o bolesničkim nevoljama i stečenim iskustvima. U našoj sobi je ležao jedan bolesnik iz Metkovića. On je ponajviše i pričao. Navodio je više konkretnih primjera tragičnih završetaka onkoloških bolesnika, posebno ističući da najgore prolaze oni koje “otvore pa odmah zatvore”, ne izvršivši operaciju i vrate ih kući. Takvima nema lijeka! Tada još nisam znao da je moj slučaj upravo takav. O inoperabilnom tumoru veličine muške šake još ništa nisam znao. Sve te priče bolesnika živo su me pokrenule na razmišljanje. Vraćale su mi se misli na “šok sobu”, na dužinu trajanja besvjesnog stanja, na veoma tegobna buđenja i dolaženja svijesti, pa i vađenja krvi ...
Nikada čovjek pažljivije i kritičnije ne prati i zapaža šta se oko njega zbiva kao kad se nađe nemoćan u bolesničkom krevetu. Pogotovo ako osjeti kod liječnika i najmanju nedorečenost i neodređenost, ili ako posumnja u točnost kazanih mu rezultata teškog operativnog zahvata. U takvoj dilemi, čitavo je medicinsko osoblje s kojim dolazi u dodir pod svestranijom osobnom opservacijom. Svaki njihov pogled, gesta, izgovorena riječ zorno se prati. Njevjerojatna je ta preosjetljivost: lako osjeti ako se žali, ako mu se previše ili premalo poklanja pažnje. Prema svemu ima svoja – najčešće subjektivno obojena mjerila. Dakako, ponekad izraz lica kaže ono što se ne usuđuješ izgovoriti, a kamoli zapisati.
Pošto je ovo sjećanje, ovdje moram da se zapitam da li je uopće moguće, kao pred anglosaksonskim sudom, reći “ništa drugo osim istinu i cijelu istinu”. Bojim se da nije. Zbog toga unaprijed priznajem svoju subjektivnost, koja je u takvom psihofizičkom stanju i normalna! Ipak želim zabilježiti svoje viđenje i duboko proosjećanje događanja čiji sam svjedok, nastojeći da budu vjeran odraz date stvarnosti.
Želim odmah posebno istaći da je baš u ovoj fazi bolesti, bolesniku jako potrebno da dobije osjećaj sigurnosti – da nije prepušten sam sebi i svojoj muci, jer samo mrtve nije s t r a h ! !
Kroz tih dvadesetak sati otsutnosti (besvjesnog stanja) kao da se čitav svijet, odnosno moj život u cjelini, iz osnova promijenio. Osjećao sam mučan mutljag (pjesnik bi rekao “bururet”) u glavi. Dakako, u mome slučaju je sličnome stanju često “kumovao” i inoperabilni geler u glavi (moja ratna i doživotna uspomena iz antifašističkog rata, koja redovno, nepogriješivo i neljubazno najavljuje promjenu vremena)!
Osjećao sam nesigurnost tla, čemu se i vrtoglavica pridruživala, kao i nemoć pred zaboravom! Skleroza, urotnica stara, svakom bi zlu izdajnički satelit postajala. Bila je neumoljiva! Gledam susjeda, prepoznajem ga, ali ne uspijevam da mu se imena sjetim. Neda mi se da mu to priznam, neznam kako će me razumit, da ne pomisli da ga omalovažavam? Morao sam se snalaziti. Ako ne uspijem da mu se bar imena sjetim, oslovljavao bih ga: susjede, prijatelju, komšija, ratni druže (suborcima), stari druže ... Obično bi na kraju napomenuo uzroke te nevolje i izvinuo se.
Treću noć je bio dežurni na Kirurškom odjelu dr. Dalmatin, moj kirurg. Prigodom obilaska soba iskoristio sam priliku i pitao ga kako je kod mene protekla operacija. Odgovorio mi je da je skraćeno debelo crijevo i izvedena stoma. Shvatio sam da je odrezan sav oboljeli dio crijeva i riješen problem! Interesirao sam se da li je izvršena analiza tkiva. Potvrdno mi je odgovorio, ali da još nisu dobili rezultat. Vjerovao sam, misleći da još nisu ni mogli za tako kratko vrijeme dobiti rezultate.
Prigovorio sam za STOMU – zašto je izvedena protiv moje volje – Morali smo, da bi se organizam lakše i uspješnije borio. Rekao sam usmeno i napisao u izjavi pred operaciju da ne želim nikakve privjeske (stomu posebno naglasio)! Skoro da me uvjerio da je to zaista trebalo tako uraditi. Time mi je ublažio ljutnju, ali sam ostao neutješan i mrzovoljno zašutio. STOMA je veliki psihički teret s kojim se skoro nemoguće pomiriti. Bio sam iscrpljen i malaksao, bez apetita. Nije bilo ni pravog sna već neki svojevrstan “nogdaun”!
R a z g o v o r d v i j e b o l n i č a r k e
Peti dan poslije operacije, posve slučajno sam se našao nakon večere, pored vrata moje bolničke sobe. Prolazeći hodnikom pored mene, jedna od dviju bolničarki, diskretno se pitala: “Bože, kako ovaj stari još nije umro?!”. Pitanje se odnosilo na mene, jer u blizini nikog drugoga nije bilo. I druga je nešto sasvim kratko rekla, nisam razumio što. Iz viđenja sam ih poznavao. Radile su na Kirurškom odjelu i dolazile u vizitu s grupom liječnika. Razmišljanje me navede na pomisao da one nešto znaju što ja ne znam o mojoj bolesti. To je pokrenulo odmotavanje čitavog filma događaja koji su me pratili od dolaska na pretrage i operaciju. Kompariranjem činjenica i pretpostavki, sve je ukazivalo na mogućnost da se od mene nešto krije. Ta mogućnost mi je nametala više pitanja: Zašto bi mi to činili? Zar to nije nekorektno i izlaganje još većoj opasnosti – zbog gubljenja dragocjenog vremena? Kriti istinu, ničemu dobrom ne bi vodilo, a moglo bi biti “jezičak na vagi”! Ovo tim prije što znaju da ja nisam od onih koji bez borbe kapituliraju. Poznata je istina da rana koja se krije, teže i sporo zacjeljuje, a ovoga puta je u pitanju još i “Biti ili ne biti”.
Malo zbog dileme, više zbog ljutnje, te noći sam još slabije nego i inače spavao. Odlučio sam da bez pokazivanja ljutnje, nervoze i panike nastojim doći do istine i da pospješujem izlazak iz bolnice. Sutradan, za vrijeme vizite, pitao sam prim. dr. Šegedina, koji me je zajedno s Dalmatinom operirao: - Kada ću iz bolnice? – Mislite li da bi ste mogli? – Mislim, ako se i Vi slažete? – Vidjet ćemo – uljudno mi je odgovorio šef Kirurškog odjela dr. Šegedin. Zamolio sam i dr. Dalmatina da mi pomogne da što prije idem kući, opravdavajući to da sam postao alergičan na bolničku hranu koja je većini bila posve dobra.
Sutradan 18. IV. za vrijeme vizite priopćili su mi da oko 10 sati dođem po otpusnicu. Tako je i bilo. Pri preuzimanju OTPUSNOG PISMA, ne vadeći ga iz koverte, pitao sam dr. Dalmatina: - Što da se radi, što da jedem, kakvim se aktivnostima baviti, što smijem, što ne smijem? – Suština odgovora je sljedeća: -Živi normalan život, jedi što ti se jede. Trebaš ojačati, pa će trebat jesti i kalorične hrane. Puno si izgubio na težini. – Doktorovi savjeti su me tek zabrinuli! Tih dana je umro Veljko Inić, moj ratni drug, susjed, dobar čovjek i divan prijatelj. Mnogo je pušio, još od rane mladosti. Prije oko dva mjeseca osjetio je ozbiljne smetnje na plućima. Poslije detaljnijih pretraga liječnici su rekli Veljkovoj supruzi i kćerki da je već nastupila metastaza. Prije mu se nije išlo liječnicima. Savjetovali su im da mu ne uskraćuju ništa od jela i pića, jer tu više pomoći nema. Da mu duhan i ne spominju. Dakako, da mu se ne govori ni o kritičnosti stanja bolesti i da učine sve što mogu da ostatak života provede što je moguće bezbrižnije i udobnije. Poslije nepuna dva mjeseca potvrdila se dijagnoza i predviđanje liječnika. Veljko je umro.
Liječnički savjeti upućeni Veljkovoj supruzi i kćerki vrlo su slični savjetima koji su dati meni. Komparacije se same od sebe nameću. Osjećam potrebu da o tome razgovaram s liječnikom. Odmah, sada tu, dok smo još zajedno. Istovremeno se u meni javlja drugo ja koje me vječito prati i redovno se javlja kada me je potrebno zaustaviti da se ne istrčavam već da promislim! U tom trenutku razmišljanja stigla je moja supruga. Koristim priliku i predlažem joj da malo razgovara s liječnikom po pitanju ishrane. A želio sam i da čujem hoće li i njoj spomenuti “jaču hranu” i “što god mi se jede”... Jer, ako su skoro identični savjeti, logičan bi bio zaključak da su skoro identične i dijagnoza i stadij bolesti... Ponovio joj je ono što je i meni rekao, a ja sam se u međuvremenu predomislio – da se strpim dok još vidimo i OTPUSNO PISMO.
Na terasi pred bolničkim bifeom suprugu i mene čekali su sin Zoran i rođak Srđan. Zajedno smo, uz kavu, pročitali Otpusno pismo. Iako će kopija – preslik bit u Prilozima, red je da se rezime Otpusnog pisma navede i ovdje:
“... Tumor je veličine muške šake, infiltrira u potpunosti mjehur i okolne strukture tako da je inoperabilan. Post. operacijski tijek normalan. Stoma uredno funkcionira. Potrebno je bolesniku osigurati stoma vrećice. Kontrola za mjesec dana. Šef odjela: Prim. dr. J. Šegedin. dr. Luko Dalmatin, kirurg. M.P.”
Po dolasku kući, supruga i sin su mi detaljno pričali o svemu što se događalo od moga odlaska na operaciju pa do izlaska iz bolnice. Znali su da je operacija počela 11. IV. oko 10 sati. Sat kasnije su već bili u bolnici i čekali završetak i ishod operativnog zahvata.
Odmah po završetku operacije, čim su izišli iz operacijske sale, kirurzi Prim. dr. Šegedin i dr. Dalmatin izrazili su žaljenje mojoj supruzi i sinu što ih nemaju ničim ohrabrujućim obradovati: - Tumor je veličine muške šake, tvrd kao kamen, da smo ga pokušali operirati, ostao bi mrtav na stolu. Stanje je vrlo teško i neizvjesno! – Takvo je bilo njihovo kazivanje, iz kojega se moglo zaključiti da nisu bili sigurni ni da li ću se uopće probuditi u “Šok sobi”!
Ljutio sam se što su mi, vjerujući da mi nema spasa i da će brzo biti neminovan kraj, svi krili istinu! Dakako, u namjeri da mi olakšaju zadnje dane. Već je bilo više priča, i iz “pouzdanih izvora”, da je pravo čudo da sam i do sada živ, da ću teško živjeti mjesec dana, dva najviše... Svi su slijegali ramenima, mireći se s “neminovnošću” kao “višom silom” protiv koje se ne može ama baš ništa učiniti.
Spoznavši sve to, nametao mi se dojam kao da se nalazim pred otvorenim ambisom koji se ne može zaobići, niti ga je moguće premostiti. To je zbilja sličilo na beznađe, tim više što mi se činilo da su, manje-više, i liječnici “digli ruke”, ne vjerujući u korist onoga što još, reda-radi, čine. To su momenti kad i mozak zastane. Kritični momenti kad čitav životni obrambeni sustav, svom svojom ozbiljnošću, nameće pitanje: Što da se radi?!!
Razmišljajući – tražeći odgovor na to prevažno pitanje – sjetio sam se “ZLATNOG PRAVILA” iz našeg slavnog antifašističkog partizanskog rata: PRIBRANOST I ODLUČNOST KAD TI JE NAJTEŽE! BIJEDNO JE I SRAMNO KAPITULIRATI! Mnogo puta smo se našli u neopisivo teškim situacijama: Sa svih strana opkoljeni od mnogostruko brojnijih i neuporedivo bolje naoružanih fašista i pod vatrom njihove smrtonosne, užasavajuće rušilačke tehnike, ali o kapitulaciji nikada nije bilo ni govora. I uvijek smo našli izlaz, zahvaljujući čvrstoj vjeri u vlastite snage i jedinstvu odlučne akcije na najpogodnijem mjestu i u pravo vrijeme!
Uvečer istoga dana kad sam izišao iz bolnice došla su mi u posjetu četvorica susjeda, uvijek bliskih i dragih prijatelja. Nije im se svidjelo Otpusno pismo, pogotovo ne riječ “inoperabilan”. Znali su da zbog toga operacija nije uspjela. Strepili od opasnosti koje krije. Nastojali su da ni jedna pesimistična riječ ne bude izgovorena. Razgovaralo se kakve mogućnosti liječenja postoje i što se može odmah poduzeti.
Sin Zoran nas je upoznao da je razgovarao s više liječnika, svojih kolega i kolegica iz gimnazijskih dana. Neki od njih su već bili upućeni u stanje moje bolesti. A jedan od njih je bio član ekipe koja me operirala. Mišljenja su da još preostaje zračenje i kemoterapija. Takvog mišljenja je bio i naš obiteljski liječnik. O zračenju i kemoterapiji bilo je različitih i oprečnih mišljenja. Kako nije bilo više šireg izbora, morali smo se opredijeliti, iako ne baš rado, s obzirom na kontraindikacije obiju terapija. Pošto je trebalo poduže čekati i odlaziti u Zagreb na terapiju zračenja, odlučili smo se za kemoterapiju, koja je ambulantno primjenjivana i u dubrovačkoj bolnici.
U želji da ublaži preozbiljnu atmosferu koja je vladala među nama te večeri i učini je ugodnijom, stari Ugljo ispričao nam je nekoliko fragmenata iz svojih životnih iskustava, koji potvrđuju tezu – da, u principu, nema bezizlaznih situacija, niti nerješivih problema, podvlačeći da su skoro uvijek najpresudniji: sigurnost u sebe, hladnokrvnost i odlučnost. Obraćajući se meni, podsjetio je: - Zar nam nije Bitka na Sutjesci izvanredna potvrda toga. Sjetimo se samo 9. juna (1943.) – kad je Tito ranjen. Od svitanja je počelo strahovito bombardiranje. Znali su točno gdje se nalazi Tito i Vrhovni štab sa zaštitnim jedinicama. Osam eskadrila sa najbližih osam aerodroma – non-stop su nas zasipali svojim smrtonosnim raznovrsnim eksplozivnim sredstvima čak i teškim razornim bombama – težim od tisuću kg. Bila je zaprijetila smrtna opasnost da na tome položaju – Ozrena i Milin klada – nitko ne preživi. Nije bilo stabla koje nije ranjeno, iscijepano, ili srušeno, niti kamena koji nije strašnom silinom eksplozija zdrobljen, izvaljen ili okresan! A čitav teren uzrovan. Planina se tresla i bolno ječala! U najkritičnijim momentima, oko 11 sati, uspjeli smo iznenaditi i poraziti specijalnu, planinsku njemačku elitnu jedinicu, koja je napadala sa Zelengore. Ušli smo u njihovu zaštitnu zonu od bombardovanja i držeći front na bliskom odstojanju, sačuvali živote većine nas. Eto, i nas dvojica smo tada, u toj borbi, imali ratnu sreću, da u tome paklu preživimo!
Ugljino znalačko kazivanje svih nas je osvježilo, a meni, kao “melem na ranu”, djelovalo. Živo me podsjetio na ludačko jurišanje specijalaca. Mora da su bili pijani i opijeni nasilničkom nacističkom prepotentnošću. Vjerovali su da nas je masovno zasipanje bombi uništilo i da im je pripala čast da nas dotuku, zadaju nam definitivan udarac i Hitleru pošalju najviše željeni ratni trofej – Tita živa ili mrtva! Ali su se, u računu, gorko prevarili pa su poslije još jednog ponovljenog opreznijeg, a isto skupo plaćenog juriša, pokorno tražili i dobili dozvolu da previju i odnesu ranjenike. To smo iskoristili i još jednom ih nadmudrili: ulaskom u njihov zaštitni pojas od bombardiranja što je za nas bilo spasonosno!!
Takvi i slični razgovori imali su za mene neizmjernu korist, naročito u najkritičnijem periodu borbe protiv opake bolesti! Kada nismo znači čim i kako spriječiti metastaze, kada nitko, pa ni liječnici nisu vjerovali da je to u mom slučaju uopće moguće!!
I u tome beznađu, koje ja nikada nisam priznavao, niti mu se pokoravao, na moju istinsku sreću, našlo se desetak pravih prijatelja koji su imali smisla za interesantnu pretežno vedru komunikaciju. Znali su i htjeli da svojski pomognu, potvrdivši i ovom prigodom onu vječnu narodnu istinu:
“U muci se poznaju junaci!”
Prigodom skoro svakodnevnih susreta bilo je šala, pa neki “noviji” vic, duhovita anegdota... Citirane su aktualne mudre misli velikih umova koje bi, ne baš rijetko, vrlo uspješno, makar i nakratko, odvajale misli od briga i gorućih problema. Skoro uvijek bi se iznjedrio i po neki koristan prijedlog za moju što uspješniju životnu bitku.
Drugi dan po izlasku iz bolnice došli su u posjet, iz Pule, gdje žive, kćerka Goranka i zet Branko Puljizević. Znali su i pomno pratili, od samog početka, moje zdravstvene probleme. Goranka je svojim suznim očima shvatila svu ozbiljnost moga stanja. Jedna Grčka narodne izreka glasi: “Samo žena čije su oči isprane suzama može jasno vidjeti”. To su bili dani teške rekonvalescencije i presudne borbe organizma protiv opake bolesti! Pratio me mučan, jedva proziran i mukotrpan drijemež. Zemlja me vukla sebi! A čim legnem, nestajalo bi mi zraka. Strah od davljenja prerastao je u noćnu moru! Sjedeći bi, naslonjen na kauču, na kraće vrijeme drijemao u polusnu. Tako sam “spavao” i odmarao se. Česte vrtoglavice i nesvjestice su činile posebne nevolje. A radius kretanja jako ograničile.
Kćerka bi me uzela pod ruku i “ozbiljno se našalila”: “Nema zabušavanja! Moramo šetati”. To bi me pokretalo, davalo mi volju i budilo ostatke snage. Goranka ima posebnog smisla za komunikaciju. Poznaje me “u dušu”, pa joj nije bilo teško naći teme koje bi me zaintrigirale. Tako bi našu šetnju uvijek uspjela učiniti ugodnom. Neiscrpne su i uvijek ugodne teme o unucima: Jugu i Maru – Gorankinim i Brankovim sinovima. Ne bi propuštala da redovno navratimo gdje smo se s njima najrađe igrali: na plaži, u Babinom Kuku, na boćalištu kod Komina, na mini golf, u gaj gdje se slavuji i kosovi natpjevaju. Takav koncert bismo uvijek rado slušali, udišući svjež, ugodan šumski zrak. Rado bismo navratili i u Art centar, u Babinu Kuku, gdje je bila promocija moje knjige “Učimo od Tita” – prvog dubrovačkog izdanja, koja je imala devet predratnih izdanja i prevedena na više stranih jezika. Sjećala se i da smo zajedno vršili izbor tekstova koje su na promociji čitali glumci Kazališta “Marin Držić”: Maro Martinović i Nike Hladilo. Podsjetila me na tok promocije: Gdje je ona s unucima i Brankom sjedila, na recenzije, prikaze, brojne komentare u tisku i preko drugih sredstava informiranja, na mnoga pisma autoru i izdavaču i citirala rezime, njoj najdraža dva pisma:
Dr. Paje Gregorića, jednog od najbližih Titovih suradnika i prijatelja: “... U kraćim ili dužim člancima lijepo je prikazan Tito kao borac, kao revolucionar, vojskovođa, državnik i čovjek.
Mislim da se ovakva literatura treba pružiti našoj omladini da bi shvatila ko je bio Tito i što je on značio za našu i međunarodnu antifašističku borbu, za našu pobjedu i za našu slobodu”.
Dr. Saše Božović, legendarne partizanske liječnice, čija je knjiga: “Tebi moja Dolores” obišla svijet, koju je posvetila svojoj trogodišnjoj djevojčici Dolores, koja je umrla u vihoru bitke za ranjenike, na Neretvi, 1943. godine: “... Knjiga UČIMO OD TITA i njen sadržaj, izmamili su mi pred samom sobom mišljenje i divljenje. Pročitala sam je u jednom dahu.
Moram vam reći, da je malo, čak vrlo malo knjiga iz antifašističkog rata, koje na tako jednostavan, pristupačan i sržovit način približavaju čitaocu lik druga Tita. Knjiga je u prvom redu namijenjena omladini, a ja mislim da je potrebna svakom čovjeku, kao riječnik, kao biblija, jer je u samo dvjesta stranica rečeno sve o Titu. Kad čitalac sklopi posljednju stranicu knjige, i onaj ko nije osobno znao Tita – znaće ga!”
Svestrane, intenzivne – sedmodnevne psiho-fizičke terapije, značajno su mi pomogle. Bilo je to, zbilja, vrlo kritično vrijeme – po izlasku iz bolnice, nakon što je Kirurški odjel definitivno “digao ruke” – (“Tumor je veličine muške šake, infiltrira u potpunosti mjehur i okolne strukture tako da je inoperabilan ...”) – Otvorili, pa zatvorili i vratili kući da čekam... Goranka je shvatila svu ozbiljnost situacije. Nije se dvoumila. Znalački je isplanirala što sve može i treba činiti, za tjedan dana. I pregalački se, s neizmjernom voljom, dala na posao. Kad se uvjerila u napredak, produžila je još tri dana, iako su je čekali neodložni poslovi na radnom mjestu u banci. Sve je to još više ojačalo moju, od samog početka bolesti, čvrstu odluku da se borim i učinilo me još sigurnijim u sebe, a koraci postali čvršći i s više elana.
Na polasku, poslije deset dana provedenih njegujući me, pri čemu je pokazala višestrano umijeće i zadivljujuću upornost, pustila je suzu. Zagrlila me i objasnila: “Ovo je suza radosnica, jer sam se uvjerila u Tvoju riješenost da istraješ i pobijediš. Sigurna sam u to! Vidim da si Ti još onaj moj stari – mladi Tata, koji ne uzmiče pred teškoćama i opasnostima.” Bio je to topao i dirljiv oproštaj kćerke i oca.
Sve to, podsjećalo me na – razmišljanje o čovjeku – našeg nobelovca Ive Andrića:
“Ne mogu da se načudim i nadivim šta sve čovjek može značiti čovjeku; od kakve pomoći i utjehe može biti jedan drugome, koliko radosti pružiti i primiti. To biva naročito vidljivo i jasno u divljim i zlim vremenima (kao što su bila naša).
Ne gubim ja iz vida ni onu prvu, pozitivnu, stranu medalje, ali sve mi je češće pred očima činjenica: da samo kroz drugog čovjeka možemo potpuno osjetiti ljepotu i veličinu života koji nam je dan.
To me ispunjava nekim vjerovanjem.”
(Iz neobjavljenih bilježaka)
K E M O T E R A P I J A
“Da bi se stiglo do izvora, treba ploviti protiv struje”
(Lec)
Kemoterapija je sustavni pristup liječenju bolesnika sa zloćudnim tumorima.
Tumor nastaje kad tijelo izgubi kontrolu nad rastom i diobom stanica. Kemoterapija razara tumorske stranice kočeći njihov rast i umnožavanje. Pritom stradaju i zdrave stanice, osobito one koje se brzo dijele. Upravo zbog oštećenja zdravih stanica nastaju štetne popratne pojave.
Naziv kemoterapija uveo je dr. P a u l E r l i c h, kada je tako nazvao liječenje zaraznih bolesti kemijskim sredstvima.
Trinaesti dan nakon operacije i sedmi dan po izlasku iz bolnice, sporazumno s doktorom Domesom i uz njegovu pomoć, primljen sam 21. 04. 2000. na Onkološki odjel dubrovačke bolnice.
Poslije pregleda nalaza i Otpusnog pisma Kirurškog odjela, dr. Snježana Buhić, šef onkološke službe, napisala je:
“S obzirom na primarnu lokalizaciju u sigmi tumor se ne može radikalno izradirati. Preporuča se kemoth za prošireni tumor kolona”.
Zatražila je da se izvrše još neke pretrage da bi imala svježe nalaze i odredila da dođem s nalazima 3. 05. 2000.
(U prilogu je POVIJEST BOLESTI u kojoj se nalazi i pregled navedenog rasporeda obavljenih i još četiri planirana ciklusa kemoterapije.)
Od samog početka kemoterapije vrlo teško sam je podnosio! Pratile su me mučnine sa grčevitim povraćanjem. U nadi da ću se naviknuti, uporno sam nastavljao. Međutim, bilo je sve gore i teže. Apetit je posve iščezao, a hrana postala odvratna.
Do dolaska u bolnicu na težini sam bio izgubio oko 16 kg. Tijekom pretraga, za vrijeme operacije i boravka u bolnici, izgubio sam još oko dva kg. Visok sam 186 cm. Uspijevao sam godinama održavati svoju težinu na oko 84 kg. Tijekom kemoterapije, od 3. svibnja do 9. lipnja 2000. godine izgubio sam oko 2 kg. Tako mi je polovinom lipnja 2000. preostalo još oko 64 kg. I sa 84 kg uvijek sam izgledao upadljivo koščat i relativno mršav. A sada sam sličio na kostur koji se kreće čija koža, za čudo, uspijeva održati kosti na okupu.
Nastala je disharmonija u cijelom organizmu: Noć se pretvarala u svojevrsnu moru. Počeo sam ozbiljno strahovati od sna i gušenja u snu. Čim se počnem uvoditi u san, a pogotovo kad zaspim, počelo bi mi nestajati zraka, pa bi dolazilo do mučnog buđenja praćenog stresom i naglim ustajanjem. Da bi imao dovoljno zraka za disanje, stavljao sam slamke, ili slične cjevčice, jednim krajem u usta, što je bar malo koristilo. Tome se pridružila i moja stara kronična mana: Nisam mogao spavati kad bi legao na lijevu stranu ili na leđa zbog srca. Ako bi umoran, izmučen i pospan greškom legao na lijevu stranu ili leđa, ubrzo bi nastajala aritmija i lupanje srca. Instiktivno bi naglo skočio, zijevajući “ko riba na suhom” zbog nedostatka zraka. I angina pectoris je moja stara boljka, s kojom još pretežno važi “pakt o nenapadanju”. Pri promjenama vremena redovno se javi “ratna uspomena” – geler u glavi – iz antifašističkog rata. Preostajalo mi je – kad se organizam izmori – da sjedeći odrijemam koji čas oslonjen na naslon.
Vrtoglavice i nesvjestice naročito su tada često strašno napadale. Vrtilo bi se sve oko mene. Kad bi mi se to dogodilo u biblioteci, i police s knjigama i slike, sve bi se kotrljalo. Činilo mi se da će knjige poispadat iz polica na pod. Strašno bi mi zujalo u ušima. Istovremeno mi se povraćalo. Uvijek sam teško povraćao i rijetko bih uspio povratit. Tih dana nisam imao što povraćati, a naponi pri povraćanju su bili tako grčeviti da je i srce nervozno udaralo! Više puta smo tražili Hitnu pomoć koja je vrlo brzo stizala. Davali su mi kombinirane injekcije torekana i reglana i još neke supstance za smirenje. To bi mi uvijek ublažilo napad. Mladi liječnik dr. Dalibor – Dado Grilec više puta mi je bio pravi spasitelj. I kad je bio u službi – u Hitnoj, ili na odmoru, u susjedstvu, uvijek je spremno, brzo i spretno intervenirao. Taj se i riječju i djelom doslovno pridržava Hipokratove zakletve!
Grčevito se boreći da održim preskromne ostatke kondicije i vitalnosti, uporno sam se kretao i vježbao. Bile su to naporne šetnje koje su svakih 100 do 150 metara prekidane kraćim predahom. Slično je bilo i sa raznim simboličnim vježbama. Tako mi je par puta POŠLO ZA rukom da stignem i na gradsku plažu, koja mi je lijepom zelenom alejom udaljena oko 550 metara. Nabavio sam i neki “šorc” koji mi je zamjenjivao kupaće gaćice i maskirao STOMU. Kad bi skinuo odjeću i ostao u tim maskirnim gaćicama, privlačio bi opću pažnju i sažaljenje pomiješano s jezom i čuđenje. Namjerno sam rano dolazio da bi izbjegao te začuđene poglede.
Vukla me silna želja da bar zagazim u more i pokušam koji metar plivati. Bio sam posve nestabilan, a pogotovo kad bi se našao u plićaku. Ni pomoć štapa nije mi bila dovoljna, pa bi se našao u “četveronožnom” položaju, ili bi sjeo u more.
Usprkos svim nevoljama i preprekama, uporno sam nastavljao svoju tešku borbu, vjerujući u konačnu pobjedu. Straha je bilo na pretek, ali panike, nikad! U tom “dječačkom zanosu” uspijevao sam više puta plivati u moru po koju desetinu metara. Ali, jednog dana me prevarila nesvjestica. Zahvaljujući pravovremenoj intervenciji dvojice susjeda, Hilme i Milana, sve se dobro završilo. Kad sam se osvijestio, već sam bio na sigurnom! Nije to bilo prvi put da su mi ova dvojica, kao i dosta drugih divnih ljudi, uvijek vedrih i dragih prijatelja, pružili ruku pomoći. Puno mi je značio osjećaj sigurnosti u njihovom društvu. Bila bi to i ugodna relaksacija, jer su bili neiscrpno vrelo vedrine. Ali plivanje u moru poduže vremena nije dolazilo u obzir.
BORAVAK U SPLITU I PRIPREME ZA PRELAZAK
NA PRIRODNO LIJEČENJE
Drugi ciklus hemoth još teže sam podnosio nego prvi, naročito drugi dio drugog ciklusa. Moje nastojanje da se prilagodim tome načinu liječenja nije mi polazilo za rukom, pa sam i psihički sve teže tu terapiju podnosio. To se, iz dana u dan, odražavalo na moje cjelokupno vrlo loše zdravstveno stanje i raspoloženje.
Došao sam do zaključka da uzaludno gubim dragocjeno vrijeme. Završetkom drugog ciklusa kemoterapije, ozbiljno se postavljalo pitanje: ŠTO DA SE RADI? Rekao sam to i objasnio mome obiteljskom liječniku, dr. Domesu, supruzi i sinu i još nekim prijateljima, koji su znali za moju borbu za život.
Dr. Domes je inzistirao da odem u Split na pregled kod poznatog onkologa dr. Vrdoljaka. Vladalo je opće mišljenje da splitska bolnica ima više iskustva i bolje uspjehe u borbi protiv raka. I neki dubrovački onkološki bolesnici bili su prešli u Split na liječenje. Moja obitelj i prijatelji složili su se s dr. Domesom. Nisam protivurječio. Nazvao sam dvojicu mojih starih prijatelja u Splitu: Janka Cetinu i Boška Marića. Oni su me skoro svaku večer zvali od kada sam izišao iz bolnice.
S Jankom sam bio prvi susjed još u Sarajevu. Dobrosusjedstvo i prijateljstvo se nastavilo i po mome preseljenju u Dubrovnik (1964.) i Jankovo u Split, nešto kasnije. S Boško sam se sprijateljio još u osnovnoj školi. Veze i odano drugovanje se nastavilo kroz čitav život.
Boškova kćerka Mirjana viša je medicinska sestra u splitskoj bolnici. Preko nje je dostavljena kopija mojih medicinskih nalaza dr. Vrdoljaku i zakazan pregled.
Dogovorenog dana, supruga i ja sa sinom Zoranom, dobro smo poranili i po hladu stigli u Split prije 7 sati. Na ulazu u Split dočekao nas je Janko, a pred Onkološkom ambulantom Boško i Mirjana. Oni su od 6 sati čekali pred ambulantom da bismo bili prvi na redu.
Kod dr. Vrdoljaka sam ušao zajedno sa suprugom. U želji da čujem njegovo mišljenje o mojoj dijagnozi, obratio sam mu se:
- Nadam se da ste vidjeli moje nalaze? Možda to i nije baš previše opasno?!
- Vidio sam i nalaze, a vidim i vas. Opasno je, i te kako opasno. Imate maligni tumor – rak! I ako se ne budete liječili, umrijećete. – Odgovorio mi je kratko i jasno. I nije me baš nimalo iznenadio. Znao sam sve to. Ali moju suprugu je takav odgovor zaprepastio. Strecnula se i pribila uz mene.
- Što predlažete? – pitao sam ga mirno i posve hladnokrvno.
- Zavisi kakve ste moći? – iznenadivši me tim pitanjem, odgovaram:
- Na kakvu moć mislite? – interesirao sam se.
- Mogli bi vas poslati u inozemstvo, ako imate sredstva? – odgovorio je protupitanjem.
- Za inozemstvo sredstava nemam! Možete li me Vi ovdje primiti na liječenje? – odgovorio sam protupitanjem.
- Morao bi čekati oko četiri mjeseca dok vas pozovemo.
- Ja nemam toliko vremena! Tko će s ovakvom dijagnozom i zaista kritičnim stanjem živ dočekati još četiri mjeseca?!!
- Vodim ja i posebno svoju evidenciju za hitne slučajeve. Pričekajte dok pregledam ove što čekaju, pa ću pogledat kad bi vas najranije mogao primiti.
Meni je sve to izgledalo pomalo čudno, zagonetno i nesigurno. Tridesetak zabrinutih, nervoznih ljudi je čekalo, a ja sam na čekanja, i posebno tako duga, postao alergičan.
- Dobro, razmislit ću – rekao sam dižući se, ostavljajući otvoreno pitanje čekanja u nedogled.
Neposredno sam se upoznao i uvjerio da su uvjeti i rezultati liječenja onkoloških bolesnika kemoterapijom u splitskoj i dubrovačkoj bolnici skoro istovjetni. Razlika je u tome što su u splitskoj veće gužve i duža čekanja. Zbog svega toga definitivno sam odustao od čekanja i ponovnog razgovora s dr. Vrdoljakom.
Ugodno provedenih par sati s prijateljima Boškom i Jankom i njihovim obiteljima nas se posebno dojmilo. Podsjećanje na drage uspomene iz dugogodišnjeg drugovanja bilo je istinsko svojevrsno osvježenje. Izvrstan domaći ručak znalački je pripremila Jankova punica 85-godišnja Konavoka, Rada Boroje, još veoma vitalna i zadivljujuće mentalne svježine. Ova vedra, dostojanstvena, vrlo komunikativna starica, za svakoga je od nas našla toplu riječ.
U Splitu sam boravio pred završetak drugog ciklusa kemoterapije, a nakon završetka ciklusa napravio sam pretrage i izvršio kontrolni pregled. Nalazi su bili zabrinjavajući. Moje stanje također. Za vrijeme pregleda kod kardiologa – doktorice A. Romić, onesvijestio sam se zbog iscrpljenosti i malaksalosti. Pozvala je hitnu pomoć. Dogovorno su mi davali inekcije i infuziju.
Tih dana došlo je i do krize s izmokravanjem. Noću između 21. i 22. lipnja 2000. mokrenje je sasvim stalo. U hitnoj pomoći ublažili su krizu inekcijama fursemida... Sutradan urolozi su, poslije detaljnih, vrlo savjesnih stručnih pregleda, uključujući i UZ, rekli da mi oni mogu još samo staviti kateter. Složili smo se da to ne učinimo odmah, već da još pričekamo i vidimo... Razumio sam urologe. Oni su činili što su mogli. Ali, čim je spomenut kateter, naježio sam se i nervozno, ali ipak potiho reagirao: - pa zar mi je malo s t o m a vani, a “tumor veličine muške šake” unutra?! Borit ću se pomoću diuretika i čajeva dok mogu. Ako me natjera “viša sila”, onda ću doći po taj kateter. “Pobuna nije sama po sebi plemenita već po onome što traži” (Camus). Zar je čudno ako se tako što olako ne prihvati, pogotovo pored stome.
“Pravedan sudac uvijek o sebi mjeri kad presuđuje”.
Rođen sam u kraju bogatom ljekovitim mediteranskim biljem, gdje skupa rastu kadulja, vrijesak, zanovet, u okruženju mnogo drugog raznovrsnog manje poznatog ljekovitog bilja. S cvjetova kadulje i vrijeska pčele skupljaju najljekovitiji med. A žutozlatasti cvjetovi zanoveti sedam puta su medonosniji nego ijedna druga medonosna biljka. Zanovet je simbol pitomine i najomiljenija kozja poslastica. U narodu postoji vjerovanje i izreka: “Tko pije kozje mlijeko i jede kozje meso, taj ne boluje od sušice (TBC), a otporniji je i prema drugim bolestima, pogotovo ako koze jedu zanovet”. Još su i Rimljani poznavali višestruko korisna svojstva zanoveti.
U tome vrlo zdravom kraju, skoro u svakom selu, poneko zna pružiti pomoć ljekovitim biljem – za razne ljudske i stočne nevolje. Većina stanovništva raspoznaje razne vrste ljekovitog bilja, a ne rijetki i osnovna svojstva desetak najvažnijih čajeva.
“Svaka smjela ideja u početku izgleda ludost”
( Goethe)
Od kada sam shvatio svu ozbiljnost neposredne smrtne opasnosti, intenzivno sam pregledao i određene dijelove proučavao knjige poznatih narodnih liječnika i naučnika: Pelagićev “Narodni učitelj”; Sadiković dr Sadika “Narodno zdravlje”; akademika, univerzitetskog prof. dr J. Tucakova “Liječenje biljem”; dr. Dragoslava i dr Dragane Životić “Ljekovito bilje u narodnoj medicini” i razne druge domaće i strane publikacije.
“USUDITI SE TO JE CIJENA NAPRETKA” (Shaw)
Sve je naprijed navedeno, pored ostalog, utjecalo da u kritičnim momentima, kada je “dogorilo do nokata”, donesem odluku o definitivnom napuštanju kemoterapije i potražim spas u liječenju biljem i u kombinaciji alternativne i znanstvene medicine.
Ta nagla promjena nije bila ni laka ni jednostavna. Trebalo se temeljito pripremiti i “preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke”. Strah i na momente osjećaj izgubljenosti potpuno su razumljiva reakcija kod dijagnoze raka. Važno je ne predati se panici. Tjeskobe i depresija na kemoterapiji se često javljaju. Samopouzdanje je uvijek neophodno, jer tjeskobe i zabrinutost smanjuju obrambene sposobnosti organizma, a time i izglede za ozdravljenje. Demoralizirati se i izgubiti nadu često vodi gubljenju bitke s podlim i nemilosrdnim karcinomom. U svakom slučaju su veoma dragocjeni razgovori s iskusnim i utjecajnim liječnikom, s prijateljima, rodbinom, s ljudima u koje se ima puno povjerenje... U kritičnim momentima ne prepuštati bolesnika samom sebi!!
U mom slučaju imao sam sreću, u presudnoj i neopisivo teškoj borbi, što su mi um i nervni sustav bili i ostali moji vjerni saveznici, a ne smetnja! Posebna je sreća što je moj dragocjeni TIM vjernih suradnika – rodbine i prijatelja – nepokolebljivo ostao sa mnom. Vjerovali su u moju čvrstinu volje i riješenost da ću odlučno nastaviti borbu, što je stvaralo obostrano povoljnu klimu za našu daljnju zajedničku svestranu aktivnost koja će nakon dugotrajne mukotrpne iscrpljujuće borbe uroditi plodom – pobjedu nad opakom bolesti! Ostali, a među njima i skoro svi zdravstveni radnici, smatrali su “gotov je!” Moj zastrašujući izgled im je davao za pravo i još mnogo štošta.
M A J K A P R I R O D A M E S P A S I L A
“UPOTREBA BILJAKA STARA JE KAO I ČOVJEK,
A LIJEČENJE BILJEM NAJSTARIJI OBLIK MEDICINE”
Upotreba biljki u liječenju potječe još iz davnih vremena. Koristeći biljke kao ishranu, naši daleki preci morali su rano upoznati i biljke koje su upotrebljavali za liječenje bolesti.
Prvi historijski podaci o ljekovitim biljkama nađeni su u pisanim spomenicima starih naroda koji su živjeli u Egiptu, Mezopotamiji, Palestini, Grčkoj, Italiji, Indiji, Kini...
Značajan napredak u liječenju biljem i drugim lijekovima na osnovi proučavanja i iskustava, učinila je arapska medicina. Razna putovanja morem i kopnom omogućila su otkrića dalekih zemalja i ljekovitog bilja u Americi, jugoistočnoj Aziji i dalje na Istoku. Na taj način razmjenjivala su se iskustva i umnožavala znanja o ljekovitim biljkama. Poznato je da je oficijelna medicina od svog postojanja koristila veliki broj prirodnih produkata iz biljnog svijeta, ali se isto tako zna da je ona relativno mali broj biljaka, njihovih plodova ili dijelova odabrala i uzela u svoju zvaničnu upotrebu. Narodna medicina, dakako, za svoje potrebe koristi daleko veći broj biljaka i njihovih sastojaka, oslanjajući se prije svega na iskustva koja se koriste predanjima s generacije na generaciju. Pri tome treba naglasiti da daleko najveći broj bilja još nije ni ispitan. “Svatko se radije kreće uhodanim stazama”.
Mnogi znanstvenici, filozofi i drugi velikani rekli su o prirodi i biljkama:
TESLA: “Nema ničega što bi bilo korisnije proučiti, nego što je priroda.”
GOETHE: “Priroda je jedina knjiga koja na svim listovima nudi mnogo sadržaja.”
TOLSTOJ: “Sreća – to je biti sa prirodom, gledati je i s njom razgovarati.”
ČUBRO: “Najinteresantnije dogodovštine i najljepše užitke doživio sam u prirodi.”
MATOŠ: “Priroda je najbolji učitelj slobode.”
ŽUPANČIĆ: “...A sjutra ću poći u planinu, neka mi se oči
napiju visina i duljina pa da sa ovim sjajem pođem prema teškim danima.”
KLEIST: “Postoji izvrstan prijatelj – ukoliko ga razumijemo, a to je priroda.”
PITHAGORA: “Pomozi prirodi i radi sa njom, ona će te gledati kao jednog od svojih stvaralaca.”
PUŠKIN: “Zamijenio sam zabave razvratnih dvorova, zablude, čar sjaja i bljesak raskoši, za blagi mir poljana i šuštanje planina.”
BALZAC: “Samo ono što je prirodno ima snagu da dugo traje”
NAJLJEPŠA HIMNA PRIRODE
Povodom 5. lipnja, Svjetskog dana okoliša, Program UN za okoliš (UNEP), je 1976.g. uputio otvoreno pismo legendarnog indijanskog poglavice Seattlea svim državama svijeta!
Original, kao i završna, četvrta verzija poruka poglavice Seattlea odlikuje se teškom osudom provedenog genocida i divljaštva “civiliziranih” kolonizatora kao i veličanstvenom poetskom snagom izraza, nepatvorenom ljubavi i osjećajem prema prirodi i okolišu.
Posljednja verzija govora poglavice Seattlea glasi:
“Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nama je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezde. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer ona je majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjeka – svi pripadaju istoj obitelji.
Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utaljuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti vašu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.
Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje isti mu je kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se o njima. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit požderat će zemlju i ostaviti samo pustoš. Ne znam. Naš način je drukčiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali možda je to zato što je crveni čovjek divlji i nerazuman. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. Ali možda je to jer sam divlji i ne razumijem.
Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za crvenoga čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah – životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, pstavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.
Ja sam divljak i ne razmijem neki drugi način. vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi.
Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god da se zbilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako će oni poštovati zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu, kao što činimo mi s našom, da je zemlja naša majka. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samoga. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeće s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednoga dana otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njenog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte svoj krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterij za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje”.
POGLAVICA SEATTLE (1786. – 1866.)
Bio je vrlo utjecajni poglavica indijanskih plemena Suquamish i Duwamish na graničnom području SAD prema Kanadi, u državi Washington. Vlasti SAD ultimativno su zatražile 1854. godine da im Indijanci prodaju svoju prastaru postojbinu, na kojoj su od pamtivijeka živjeli, oko dva milijuna akri (preko 8100 četvornih kilometara) zemljišta za 150.000 dolara (oko 18 dolara za četvorni km.). Tada je poglavica SEATTLE uputio pismo predsjedniku SAD Franklinu Pierceu i od tada je to pismo postalo povelja i zaštitni znak svih aktivnosti za zaštitu PRIRODE u svijetu. Mnogi ga nazivaju najljepšom himnom okoliša.
U čast legendarnog poglavice Seattlea, glavni grad Savezne Američke Države, Washington, dobio je njegovo ime SEATTLE!
U kritičnoj fazi moje bolesti, nakon odustajanja od kemoterapije, baš kad sam intenzivno vršio pripreme za prelazak na prirodno liječenje tradicionalnom – narodnom medicinom – ljekovitim biljem – čajevima i sokovima od povrća, posjetio me susjed Avdo Karahasanović. Zvali smo ga “Sarajlija”, jer je prije doseljenja u Dubrovnik živio u Sarajevu. Ovaj uljudni i veoma cijenjeni susjed, čim je sjeo, kaže mi: “Komšija, Uglješa mi reče da si se “odmetnuo u hajduke” – napustio kemoterapiju i da se pripremaš za liječenje čajevima. Osjećam svoj ljudski dug da te kao komšija komšiju upoznam da sam bio u sličnoj nevolji. Bio sam živi kostur, kao ti sada. Dolaze prijatelji, komšije, rodbina – da me obiđu. Neki hoće da se halale samnom. To me trgnulo iz nekog gadna drijemeža, tampazije (ošamućenosti). Naljutiše me! Kakvo halaljenje, šta vi mislite, da mrem? I iz inata, odlučih se boriti. Kraju šala, istinu ti pričam: Imao sam kod Ilidže rođaka koji je imao pun vrt preslice. Otišao sam kod njega – smiješeći se priča Avdo – i kao ovca, pasao sam preslicu. Šala nije, preslica me spasila!”
Kroz razgovor Avdo je objasnio da je porijeklom Fočak, gdje raste kvalitetno ljekovito bilje i dosta se koristi. Od bliske rodbije je dosta slušao i o praktičnoj primjeni čajeva i drugog ljekovitog bilja. Kod rođaka na Ilidži prvih desetak dana – objasnio je Avdo – triput dnevno pio je nezaslađen čaj od same preslice. Zatim je miješao još neke od poznatih čajeva s preslicom.
Upoznao sam Avdu da sam već pripremio čajeve: matičnjak, kadulju, hajdučicu, preslicu, bokvicu, nanu i koprivu, svakog jednako: po deset grama za prvu mješavinu. To planiram kuhat i piti tri puta dnevno, također nezaslađeno. Avdo se složio da su to najbolji čajevi, ali da bi trebao stavljati više preslice. Na njegovu inicijativu stavio sam same preslice pola, a svih drugih čajeva pola. Zapravo preslice koliko svih drugih čajeva zajedno. Na kraju, Avdo se pri polasku šaljivo pozdravio: “Eto, moj komšo, kako vidiš, ja nisam došao da se halalimo, jer nas dvojica nemamo šta da jedan drugome opraštamo, već da komšijski porazgovaramo i iskustva izmijenimo. Ti si se već dobro pripremio. Vjerujem, poznajući te, da ćeš 100% uspjet. A ja ću povremeno navratit, kad budem imao koju novu šalu – da se malo razrahatleišemo (razveselimo, nasmijemo).” Tako je i bilo. Avdo bi skoro svakog tjedna navratio, nekad i češće, ili bi se javio telefonom, uvijek oran za razonodu.
P r v i z n a c i n a p r e t k a
“U životu postoje dva velika blaga: zdravo tijelo i
zdrav razum” (Menandar)
Nakon isteka mjesec dana od kada sam napustio kemoterapiju, počeo sam uzimati terapiju s čajevima. Ta prva terapija s ljekovitim biljem trajala je 21 dan i već pokazala prve početne pozitivne rezultate. Tijekom prvog tjedna postepeno je jenjavala mučnina i gadljivost pri uzimanju hrane. Poslije desetak dana uspijevao sam pojesti oko trećinu obroka hrane. Dvadesetih dana počeo sam osjećati i prve znake apetita. To je ujedno bio i početak prestanka gubljenja tjelesne težine, koja je tada iznosila oko 64 kg., visina 186 cm, ukupno smršavio oko 20 kg.
San je postajao mirniji i malo po malo duži. Sve je to poticalo i psihičko okrijepljenje. Bio je to “prijelomni trenutak”, a prava bitka tek počela, dakako, s novim “oružjem”, koje je tek počelo koristiti. Bit će i novog “naoružanja”, koje je još ubojitije. Ali se treba svestranije pripremiti tijekom mjesečne pauze – između terapija – za novu terapiju.
Moj tim prijatelja i rodbine pažljivo je pratio tijek prve terapije s čajevima. Prvi rezultati su donijeli radost i ohrabrenje. Vršena je i svojevrsna kolektivna verbalna analiza. Složili smo se da je neophodno potrebno svestranije prostudirati daljnji tijek liječenja: kako da se definitivno zaustavi bolest; da se izbjegne depresija, tjeskoba i razne druge tegobe; da se što uspješnije savladava nemoć (iscrpljenost, malaksalost ...) i postepeno nastavi vraćanje snage i vitalnosti. Stari popularni Ugljo, mozak i motorna snaga našeg dragocjenog Tima, smatrao je da bi za ovakve delikatne i ambiciozne zadatke trebale kontinuirane konsultacije s iskusnim, jednim ili više, medicinskih stručnjaka, i odmah predložio da bi najbolje bilo “da se nekako povežemo i konsultiramo s akademikom, sveučilišnim prof. dr. Mišom Elakovićem. To je svestrano obrazovan ekspert medicinskih nauka. Vrlo uspješno je rukovodio složenim, specijaliziranim, velikim zdravstvenim institucijama. Vrstan je internist, uspješan i kao neurolog i psihijatar, a kao profesor sveučilišta poznati pedagog i iznad svega divan čovjek i veliki humanist. Poznat je kao liječnik koji je više puta kupovao lijekove za svoj novac siromašnim pacijentima i činio mnogima razne druge zdravstveno – humane usluge! Upoznao sam ga još kao dječaka, mladog partizana u antifašističkom ratu i pratio njegov genijalan intelektualni razvoj. Puno bi značilo koji sat provesti u razgovoru s njim. Sigurno bi se odazvao i pomogao koliko bi god mogao!”
Zamolio sam da pokušamo pronaći nešto od memoarske literature – po mogućnosti knjigu od autora koji je bolovao, ili proučavao karcinom. Bilo bi dragocjeno upoznati takvo iskustvo. Zet Branko Puljizević mi odmah reče da je pročitao takvu knjigu od Francuskinje Rike Zarai: “Kako sam pobijedila rak”.
U gradskoj knjižnici u Dubrovniku nisam našao knjigu Rike Zarai koju sam tražio, ali sam pronašao knjigu poznatog iscjelitelja Austrijanca Rudolffa Breussa – Brojsa: “Totalna terapija raka i leukemije”. To je relativno mala knjiga: 158 stranica, formata 21/14, koja je imala mnoga izdanja i navodno prodana u preko milijun primjeraka širom svijeta. To je zbilja vrijedna, jasna i praktična knjiga. Evo još nekih mišljenja:
- Brojs na početku knjige piše o razgovoru s uglednim liječnikom koji mu je rekao da je njegova (Brojskova) mala knjiga vrijednija od velikih knjiga koje imaju i po 500 stranica, koje su napisali liječnici, jer da ih treba pročitati da bi se našlo nešto što bi se u praksi moglo primijeniti. “U mojoj pak maloj knjizi sve se odmah može primijeniti u praksi” – piše Brojs;
- Poznati njemački iscjelitelj R. Hoffman smatra da je Brojsova knjiga jedno od najvećih djela o raku u dvadesetom stoljeću. To je napisao i u časopisu “Gesundheit-Selbstbilfe”, kao i u “Gesundheit-Kurier”;
- Predstojnica jedne klinike mi je predstavila ljude koji su izliječeni od raka, uz primjedbu: “Zahvaljujući vašoj maloj knjizi i vašoj totalnoj terapiji raka”;
- “Gospodin Bruno Vonarberg, autor prekrasne knjige “Božji blagoslov u prirodi”, izjavio je da će se o mojoj knjizi govoriti i u novom stoljeću, posebno zbog totalne terapije raka”...
G E N I J A L N I B R E U S S O V I S O K O V I
Breuss u svojoj “Totalnoj terapiji raka...” koristi uglavnom čajeve koje smo i mi koristili u “Prvoj terapiji čajevima”. Breussov genijalni doprinos “Totalnoj terapiji raka i leukemije” su biljni sokovi od povrća (cikla, mrkva, celer, rotkva, krumpir) - B I O T A ! !
O p e r a c i j a b e z s k a l p e l a
“Budući da se razvoj karcenogenog tumora, to jest njegovo bujanje, hrani bjelančevinama, u liječenju sokovima vidim sljedeću prednost: Sokovi ne sadrže bjelančevine, što znači da su bjelančevine isključene iz svakodnevne prehrane. Budući da organizam bez bjelančevina ne može živjeti, krv kojoj su potrebne bjelančevine traži ih u svemu što je suvišno, u onome što je nabujalo, u nakupinama nečistoća i u oteklinama. To je operacija bez skalpela koju provodi sama krv. Druga je prednost u bogatstvu minerala koji se nalaze u sokovima od povrća. Može se dokazati da je u slučaju raka razmjena minerala u stanicama poremećena. Mineralima bogati sokovi od povrća povoljno utječu na poremećaje i uspostavljaju ravnotežu. Tijekom liječenja sokovima iznimno je važno da se redovito mokri i da se redovito obavlja nužda tako da razgrađene tvari ne ostanu u tijelu i da ne izazovu trovanje. Aktivnost organa za izlučivanje pospješuje se čajevima. Čaj od pelargonije / zdravac / potiče rad bubrega i izbacivanje otrova, čaj od kadulje povoljno djeluje na upale i spriječava ih. Čaj od nevena eliminira smetnje disanja stanica u krvi. Cijelo liječenje čajevima treba, dakle, procjenjivati na temelju ovakvog trostrukog djelovanja”. (Više dragocjenih čajeva nije spomenuto, o kojima će tek biti riječi.).
“Rak se hrani samo čvrstom hranom koju čovjek uzima. Ako se, dakle, 42 dana samo piju sokovi i čaj, izraslina će odumrijeti, a čovjek će i dalje živjeti”.
Breussova mješavina sokova:
- t r i p e t i n e c i k l e
- j e d n u p e t i n u m r k v e
- j e d n u p e t i n u k o r i j e n a o d c e l e r a
- Tome se još doda malo r o t k v e i dva veličine jaja k r u m p i r a. Ili: 300 grama cikle, 100 grama mrkve, 100 grama korijena od celera, m a l o rotkve i dva manja krumpira.
Švicarska proizvodi sirovine i kompletne sokove BIOTTA. Vrlo su kvalitetni i uspješno opskrbljuje i naše tržište uz umjerene cijene. Pakirane su u staklene boce po pola litre. Cijena boce je oko 30 kuna. U Dubrovniku se mogu kupiti u skoro svim ljekarnama. Biljna ljekarna “Medika” je najopskrbljenija i sa sokovima BIOTA i sa čajevima ...
P r v a B r e u s s o v a i s k u s t v a
U Bludenzu je 1950. godine živjela gospođa M. N. koja je imala tumor dojke. Znala je za svoju dijagnozu, ali se nije mogla odlučiti na operaciju, jer joj je majka također imala tumor dojke i nakon operacije odmah umrla. Breuss je gospođi M. N. ponudio da “iskusi” njegovu prvu kombinaciju sokova, koje je ručno pripremao, jer se tada jedino i moglo samo ručno pripremati, i uz to čajeve, objasnivši joj da od toga neće imati nikakvih štetnih posljedica. Pristala je!! I 42. dan liječenja tumora je nestalo! “To je bilo 1950. a sada je 1990. godina. Ona je još živa i relativno zdrava”.
Nakon ozdravljenja žene iz Bludenza, Breussa su pozvali u Gotzis gdje je živio Jozef K. Imao je tumor želudca koji se više nije mogao operirati. I taj je čovjek 42. dan Breussove “Totalne terapije” ozdravio i poslije toga još živio 21 godinu.
Olga M. susjeda Josefa K. u Gotzisu imala je rak želudca. I ona se sokovima i čajevima za 42 dana izliječila. I ona je 1990. godine bila živa. Oko 30 godina poslije izlječenja bila je još dobrog zdravlja.
“Moja četvrta pacijentica bila je Leonarda von Zams – odmah nakon prva tri pacijenta – koja je imala rak na crijevima. I ona se također izliječila sokovima. Čak i s 80 godina aktivno je slikala” – piše Breuss.
Breuss piše i o više drugih uspješnih liječenja, ističući s ponosom da je (do 1990. g.) izliječio preko 40 tisuća bolesnika raka!!
“NAD SVIM CARUJE PRIRODA, OSIM NAD STRAHOM PRED NJOM” (TALMUD: - zbirka zakona i komentara Mojsijevih zakona)
Na temelju proučene literature i praktičnih iskustava, napisao sam kratak, precizan priručnik – uputstvo za lakšu i uspješniju praktičnu primjenu TOTALNE TERAPIJE R A K A – PRIRODNIM SREDSTVIMA – SOKOVIMA I ČAJEVIMA (vidi sljedeću stranicu), jer “B r o d s a k o m p a s o m l a k š e i s i g u r n i j e p l o v i"
LIJEČENJE TUMORA ČAJEVIMA I SOKOVIMA
PO BREUSSU I VLASTITOM ISKUSTVU
1. Č a j o d k a d u l j e:
Jedna ili najviše dvije žličice kadulje stavi se u pola litre kipuće vode, kuha se tri minute i skine s vatre, zatim mu se doda 6 grama gospine trave, 8 grama metvice, 10 grama matičnjaka i 10 grama koprive, 5 grama nevena i 5 grama bokvice. Neka sve to skupa odstoji deset minuta i procijedi. Može se piti i topao i hladan. Pije se kad se god želi preko cijele godine.
2. Č a j z a b u b r e g e:
Mješavina 15 grama preslice, 10 grama koprive, 8 grama troskota i 7 grama gospine trave. Sve to pomiješano treba da stoji 10 minuta u vrućoj vodi i procijedi, a talog toga čaja prokuha se još 10 minuta, procijedi i pomiješaju se tečnosti čaja i taloga (u malo čaja se i talog kuha).
Mješavina navedenih čajeva (40 grama) dovoljna je za tri tjedna ako se za dnevnu upotrebu uzima među tri prsta (prstohvat) mješavina i stavi u pola litre vruće vode.
Čaj za bubrege se smije piti uzastopno samo tri tjedna! Uzima se po pola šalice ujutro, prije ručka i pred spavanje, uvijek hladnog i nezaslađenog, gutljaj po gutljaj! (Tri šalice su oko pola litre).
Prekid – pauza traje dva do tri tjedna, a godišnje se smije uzimati najviše četiri puta po tri tjedna!
Za čaj od k a d u lj e nisu potrebne pauze. Nastavlja se 42 dana piti i kad se pauzira s čajem za bubrege i pije se koliko se želi i topao i hladan, preko cijele godine, uvijek nezaslađen.
3. S O K O D P O V R Ć A (“Biota”):
Pije se dnevno do pola litre (prije terapije par dana po četvrt litre), uvijek gutljaj po gutljak, pomiješano s pljuvačkom. Sok se uvijek pije s navedenim čajevima i ne smije se miješati s drugim sokovima. Može malo soka od limuna. ZA TOTALNU TERAPIJU PIJU SE SAMO ČAJEVI, SOK, JUHA OD LUKA!!
P r e c i z a n t i j e k l i j e č e nj a:
Ujutro, gutljaj po gutljaj, popiti pola šalice hladnog čaja za bubreg. Poslije pola sata pauze, koja po potrebi može trajati do 60 minuta, popiti šalicu do dvije toplog čaja od kadulje.Zatim,nakon 30 do 60 minuta popiti polako mali gutljaj s o k a
pomiješati s pljuvačkom i progutati. Tako isto učiniti nakon 15 do 30 minuta s malim gutljajem soka. Do podne se uzme 10 do 15 gutljaja soka, a do pola litre za čitav dan!
Čaj od kadulje se uzima kad god se osjeti potreba, a pred ručak čaj za bubrege – pola šalice, a tako i uvečer pred spavanje!
Tijekom liječenja sokovima ne treba uzimati injekcije, niti ići na zračenje! Jesti juhe od zobenih pahuljica, od povrća, povrće, piletinu, ribu, teletinu i druga laka jela. Svaki dan treba pojesti tanjur do dva juhe od l u k a, ali ne luk!
Ujutro uzimati oko 20 kapi gloga za jačanje SRCA. Dnevno piti bar šalicu čaja od zdravca (među prstima u 2 dl. mlake vode i nakon 10 minuta procijediti i piti). Mirno, prijateljski se odnositi prema bolesniku!!
Za tumore tri najvažnija čaja:
Kadulja povoljno djeluje na upale i spriječava ih.
Zdravac izbacuje otrove i potiče rad bubrega.
Neven eliminira smetnje disanja stanica u krvi.
Slika 2.
ŽALFIJA, KADULJA – SALVIA OFFICINALIS
Kadulja je pouzdan lijek za loše varenje i druge želudčane probleme; za oporavak; veliki zamor; zujanje u učima; klimaks; čireve...
Kadulja povoljno djeluje na upale i spriječava ih!
U kadulji ima dosta eteričnog ulja što je nužno za grgoljanje i ispiranje usta. Dovoljno je, za tu namjenu, da stoji deset minuta u toploj vodi, da otkloni upalu sluznice grla i krvarenje zubnog mesa.
Kadulja kao čaj za pijenje treba se obvezno kuhati u ključaloj vodi točno tri minute. Nakon tri minute kuhanja ulje nestaje, a oslobađa se životni ferment, koji je vrlo važan za sve žlijezde, leđnu moždinu i za diskove.
Kad se čaj od kadulje kuha tri minute, skine se s vatre i dodaju mu se čajevi: matičnjak, neven, majčina dušica, gospina trava, nana... Neka onda sve to zajedno odstoji deset minuta. Pije se bez zaslađivanja, gutljaj po gutljaj.
Preporuča se da se čaj od kadulje pije tijekom cijelog života, kao preventivni eliksir za dobro zdravlje.
L e g e n d e: Kad se neki filozof razbolio, prijatelji mu požele da ne umre, a on im odgovori: “Kako da umrem kad imam pun vrt kadulje”.
U Salermu (Italija XII. st.) jedna narodna poslovica glasila je: “Čovjek ne može umrijeti ako u njegovom vrtu raste kadulja”.
P.S. vidi RP: “Liječenje tumora čajevima i sokovima, po Breussu i vlastitom iskustvu”. ( mč.)
Slika 3.
PRESLICA, RASTAVIĆ - EQUISETUM ARVENSE
Preslica je livadska biljka. Odličan je prirodni izvor mineralnih materija. Njezin ekstrakt potiče rad jetre, pomažući cjelokupnom procesu izmjene tvari i tekućine u organizmu, nadoknađujući mineralne soli iz prirodnih izvora.
Preslica je pouzdan lijek za tumore, uključujući i maligne! Nezamjenjiva je “četka” koja ih uspješno čisti iz organizma.
Čaj od 10 grama preslice i deset grama pretucanih smrekovih boba, u četvrt litre vode, ako se pije svaki sat po gutljaj, čisti i jača želudac, začepljenu jetru, bubrege i mokraćni mjehur; liječi nerve i pomaže izlučivanju svih otrovnih tečnosti i plinova iz organizma.
Čaj od preslice se koristi i za ušmrkavanje i ispiranje polipa u nosu; za pranje lica ako su po njemu bubuljice i čirići. Nakon pranja lice treba namazati nevenovom masti.
Preslica se dobije u biljnoj i skoro svim ostalim ljekarnama, ili se preko njih naruči, ako je trenutno nemaju.
Slika 4.
VRIJESAK, VRIJES - SATUREJA MONTANA
L i j e k z a:
Bubrežne bilesti;
Reumatizam, ureu;
Slabost, iznemoglost.
P r i p r e m e č a j a:
Stavite jednu žličicu cvijeta vrijeska u jednu šalicu vode. Kuhajte tri minute. Poklopite i tako ostavite da stoji 10 minuta. Pijte tri šalice dnevno. Dodajte med po želji.
Č a j z a i z m o k r a v a nj e:
VRIJESAK, KADULJA, ZOVA, MATIČNJAK, NANA, NEVEN, KOPRIVA I PETELJKE OD TREŠANJA.
Pripreme čaja za izmokravanje:
U pola litre ključale vode stavite po jednu žličicu vrijeska i kadulje i zajedno kuhajte da ključa tri minuta, skinite s vatre i dodajte po žličicu ostalih čajeva, peteljki može i više, poklopite i poslije deset minuta procijedite i pijte poslije jela, a može i više puta, zavisno od uspješnosti izmokravanja. Uvijek pijte gutljaj po gutljaj.
L e g e n d e:
Francuski preci Gali smatrali su da je vrijes sveta biljka i bili svjesni njezine velike ljekovite moći. Smatra se da je vrijesak jedan od izvora energije za prevenciju i liječenje spolne nemoći (oko 10% muškaraca u svijetu, a 20% Francuza pate od spolne nemoći). Slavni talijanski liječnik i botaničar Matiole, u XVI. stoljeću pridavao je vrijesku sposobnost da odstrani kamenac iz mokraćnih puteva.
Slika 5.
NEVEN - CALENDULA OFFICINALIS
Neven se svrstava među najljekovitije čajeve protiv malignih oboljenja i eliminira smetnje disanja stanica u krvi. Neven također liječi slabe živce, klonulost, bolesti želudca i crijeva, zatvor, čireve u stomaku, krvavo mokrenje i kad mokraća peče.
Nevenova mast je poznata po svojoj ljekovitosti za: uboje, upale mišića, otvorene rane, maligna oboljenja, otekline, promrzline, kožni rak i druga kožna oboljenja a pravi se: pregršt narezanog nevenova stabla, lišća i cvijeta, pola kila svinjskog sala, ili kozjeg masla. Sve skupa se kuha i miješa. Kad se dobro raskuha, pokrije se i cijeli dan hladi. Sutradan to ugrijati i procijediti kroz gazu, pa staviti u staklenke i ohlađeno u frižider.
Čaj od nevenova cvijeta dobar je za želudac, crijeva, debelo crijevo, vodenu bolest, žuticu i malokrvnost.
Pripremanje čaja: žličica čaja se prelije sa četvrt litre ključale vode, poklopi se i stoji 5 minuta.
Čaj od nevena dobije se u biljnim i skoro svim ostalim ljekarnama, ili se preko njih naruči ako ga trenutno nemaju.
Slika 6.
MATIČNJAK, PČELINJA TRAVA
– MELISSA OFFICINALIS
L i j e k z a:
Krizu nerava, smiruje uzbuđenost;
Teško varenje – probavne smetnje;
Glavobolje, pogotovo ako su uzrok nervi.
Za mirno spavanje – jastučić napunjen listom matičnjaka.
Ljeti, meso obloženo matičnjakom ne napadaju muhe.
L e g e n d e:
Matičnjak je nekad bio slavan zbog tečnosti koja je prodavana još daleke 1613. godine, pod nazivom “Vodica matičnjaka iz karmelićanskog samostana”.
Kasnije, na dvoru Luja XIV. saznalo se da princeza Palati – koja je obožavala jesti krvavice . pomaže svom varenju pijući “matičnjakovu vodicu”.
Da bi imale bolje varenje, sve dame na dvoru požurile su piti ovu vodicu.
Slika 7.
N A N A, NANA PITOMA – MENTHA PIPERITA
L i j e k z a:
Lošu probavu, aerofagiju;
Probleme jetre i žuči;
Migrene, neuralgije;
Upale usne šupljine, zadah iz usta;
Zujanje u ušima, promuklost;
Potištenost.
P r i p r e m a nj e č a j a:
Stavite 1 žličicu nane na jednu šalicu kipuće vode. Ostavite da stoji pokriveno 10 minuta. Pijte 2 do 3 šalice čaja dnevno, između jela. (Ukoliko patite od nesanice, nemojte piti čaj od nane prije spavanja).
Pripremanje čaja za ispiranje grla i za obloge:
Stavite 1 šaku nane na 1 litru kipuće vode. Ostavite da stoji 10 minuta i procijedite.
Bolesti usta, loš zadah:
Čajem ispirite usta poslije svakog jela.
Migrene:
Tijekom napada migrene stavite obloge na čelo.
DA LI STE ZNALI?
Misli se da naziv menta (nana) dolazi od latinske riječi “mentha” što znači misao. Ova biljka ima reputaciju da poboljšava rad mozga i omogućava bolje mišljenje i pamćenje.
Slika 8.
ZOVA - SAMBUCUS NIGRA
L i j e k z a:
Prehladu, bronhitis, anginu;
Gripu, reumatizam, artritis;
Upalu očnih kapaka;
Izmokravanje, u kombinaciji s vrijeskom, kaduljom, nanom, matičnjakom, nevenom, koprivom i peteljkama od trešanja. Izmokravanje je moj kronični problem za koji se do sada pokazala najboljom kombinacija spomenutih čajeva, koja se priprema na sljedeći način:
Po žličicu kadulje i vrijeska kuhati tri minuta skupa u pola litre kipuće vode, zatim skinuti s vatre i dodati dvije do tri žličice mješavine navedenih čajeva i prstohvat peteljki od trešanja. To sve skupa stoji poklopljeno deset minuta, procijedi se, ulije u termos i pije tri puta dnevno, pola sata prije jela. Uvijek se pije gutljaj po gutljaj, nezaslađeno. Izuzetno se može zasladiti prirodnim medom – po mogućnosti od vrijeska i kadulje.
Slika 9.
KOPRIVA, ŽARA VELIKA – URTICA DIOICA
Lj e k o v i t a z a:
Zatvor, izmokravanje, anemičnost, slabokrvnost, zaustavljanje krvarenja iz nosa, upale zglobova;
Strahovanja, nesvjestice, nesanice ...
Slika 10.
HAJDUČICA, SLOBODARSKA ISCJELITELJICA
- ACHILLEA MILLEFOLIUM
Liječi hemoroide i proširene vene, jača probavne organe. Ublažava lupanje srca i regulira aritmiju.
Liječi bolove u leđima i križima, čini stabilnijim “most života”. Zajedno s bokvicom zaustavlja krvarenje pri ranjavanju i sl. Liječi iscrpljenost, anemičnost, rekonvalescenciju, kašalj, bol u prsima, srdobolju (oboljenja crijeva)...
Visok tlak snižava, ali snižava i nizak, zbog čega sam je morao isključiti iz mojih kombinacija čajeva. Ali to ne umanjuje moju zahvalnost za njezinu legendarnu ulogu i zasluge u prošlosti.
Slika 11.
MAJČINA DUŠICA – THYMUS SERPYLLUM
L i j e k z a:
Prehladu, iznemoglost, drhtavicu,
Loše varenje, nadutost;
Oboljenje desni i zuba;
Opadanje kose.
P r i p r e m a č a j a:
Stavite 1 žličicu majčine dušice na 1 šalicu kipuće vode. Ostavite da stoji poklopljeno 10 minuta. Pijte 2 do 3 šalice čaja dnevno.
Pripremanje čaja za masiranje
(vanjska upotreba):
O p a d a nj e k o s e
Stavite 1 žličicu majčine dušine na 1 šalicu kipuće vode. Ostavite da proključa. Ostavite da stoji pokriveno 10 minuta i procijedite. Masirajte energično kožu glave svakog jutra i večeri.
Pripremanje praška za zube
(vanjska upotreba):
Desni u lošem stanju:
Pretvorite u prah lišće majčine dušice pomoću aparata za mljevenje kave. Umočite vlažnu četkicu u ovaj prah. Četkajte zube i desni od desni ka zubima. Četkajte također, ali blago, i jezik.
Čaj s medom od majčine dušice i ružmarina jača srce, želudac, živce, liječi krvavi kašalj, pomaže iskašljavanju, dezinficira usta i grlo...
Udisanje ljekovite pare majčine dušice je moćno sredstvo protiv u p a l e s i n u s a, zapaljenja n o s n e s l u z n i c e i p r e h l a d e.
P r i p r e m a nj e: stavite jednu žlicu sušene majčine dušice ili dvije grančice svježe majčine dušice u inhalator. Lijevajte odozgo čašu i po kipuće vode. Stanite iznad inhalatora i pokrijte glavu frotirnim ubrusom. Udišite sve dok je voda topla. Ponovite ovo udisanje dva puta dnevno.
Pazite da ne ozebete poslije udisanja ljekovite pare majčine dušice.
Slika 12.
KAMILICA, TITRICA - MATRICARIA CHAMOMILLA
P o u z d a n i l i j e k z a :
Migrene, neuralgije;
Depresije;
Teško varenje, nadutost;
Upalu očnih kapaka;
Kontuzije
L e g e n d e:
Čajem od kamilice ublažavaju se bolovi u glavi već 4000 godina. U starom Egiptu kamilica je smatrana najboljim lijekom za uporne migrene, bolove u glavi i neuralgije. U znak zahvalnosti Egipćani su je posvetili bogu sunca RA.
Slika 13.
ZDRAVAC – GERANIUM MACRORRHIZUM
Dugovječna, mirisna, zeljasta planinska biljka. Sadrži eterično ulje, tanin, flavonski heterozid i holin.
Narodni je lijek za liječenje upala sluznice organa za varenje. Ima oko 30% tanina i cijeni se osobito u Zapadnoj Europi kao jedna od najvažnijih taninskih droga. Ova biljka nije otrovna i raste skoro svuda. Dostupna je i pristupačna svakome. Koristi se kao dobar tonik i adstringencija, umjesto skupih uvoznih droga istog sastava i djelovanja.
Čaj od zdravca (pelargonije...) nužno je piti kod svakog oblika raka, posebno ako je pacijent već išao na zračenje, jer taj čaj sadrži nešto radija. Uzmite čaj s tri prsta ako je grubo samljeven, ili pola velike žlice ako je fino samljeven, ostavite 10 minuta poklopljeno u hladnoj vodi. Pijte svakog dana jednu šalicu hladnog čaja i to gutljaj po gutljaj.
Ako imate problema s nadbubrežnim žlijezdama, da bi opet dobro radile, valja gutljaj po gutljaj piti hladan čaj od crvene pelargonije – zdravca. U jednoj šalici toga čaja ima dovoljna količina radija za rad nadbubrežnih žlijezda. Ovaj se čaj može piti cijele godine. Samo kad se pije za nadbubrežne žlijezde, priprema se u toploj vodi, a u drugim slučajevima stoji isto 10 minuta poklopljen u hladnoj vodi.
Poznati austrijski iscjelitelj međunarodnog značaja, Rudolf Breuss, pelargoniju – zdravac smatra jednim od tri najljekovitija čaja u liječenju raka i leukemije. Kadulju stavlja na prvo mjesto, a zdravac na drugo i neven na treće mjesto, s kratkim objašnjenjem:
KADULJA povoljno djeluje na upale i sprječava ih;
ZDRAVAC izbacuje otrove iz organizma i potiče rad bubrega;
NEVEN eliminira smetnje disanja stanica u krvi.
Može se dobiti u ljekarnama, ili ako ga trenutno nemaju, preko njih naručiti od proizvođača. To je već uhodan put nabave.
Slika 14.
KANTARION, GOSPINA TRAVA
HYPERICUM PERFORATUM
Hyppocrat je 400 godina prije Krista zapisao: “Pljuskavica (gospina trava) je čudotvorna biljka koja ima snagu da otjera gotovo svaku bolest”, a sredinom 20. stoljeća otkriveno je da je učinkovito antidepresivno sredstvo!
Gospina trava – kantarion poznata je i omiljena ljekovita biljka u narodu. Za liječenje se bere cvijet i list u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu. Ugodnog je mirisa, a nagorkog i oporog okusa. Sadrži tanin, eterično ulje, antocijan, karoten, smolu, hipericin, hiperozin, holin, rutozid i vitamin C. Najviše se upotrebljava za proizvodnju popularnog ljekovitog kantarionova ulja (Oleum hiperici) koje se upotrebljava za liječenje i zarastanje rana i drugih povreda na koži, protiv šuljeva... Gospina trava se koristi i u obliku odvara i čajeva protiv bolova jetre, želudca, proljeva i drugih poremećaja u organima za varenje.
Čaj od gospine trave koristi se i u totalnoj terapiji protiv malignih oboljenja.
Kantarion – gospina trava se sve više koristi kao sirovina u kozmetičkoj industriji za njegu i zaštitu kože.
Raste posvuda kao korov, a najviše na napuštenim njivama. Poznaje se po žutim cvjetovima i zelenim listići
MELEM JE U NEVOLJI S PRIJATELJEM PORAZGOVARATI
U međuvremenu, od kada smo se odlučili za razgovor i pregled kod akademika prof. dr. M. Elakovića, naši prijatelji Slavka i Milan Kosović uspjeli su se povezati i dogovoriti datum moga sastanka s njim. Slavkini su roditelji tradicionalni kumovi s roditeljima dr. Elakovića. Obradovao se razgovoru sa Slavkom i rado pristao da me primi.
Susret sa starim, vrlo popularnim liječnikom, s kojim sam se i od ranije malo poznavao, bio je ugodan. Obradovao se Ugljinom pozdravu. Bili su dugogodišnji odani prijatelji. Detaljnije se interesirao o njegovom zdravlju i životu. Brzo je shvatio svu težinu moga zdravstvenog stanja i ozbiljnost bolesti. Znalački je zatražio da mu potanko ispričam svoju zdravstveno – životnu biografiju, kako bi potražili uzroke i što potpunije sagledao probleme moje bolesti.
Njegova toplina prijema i liječničko – pedagoško i životno iskustvo, kao i moje puno povjerenje u njega, brzo su nas zbližili, tako da je naš razgovor ugodno tekao. Udovoljavajući njegovom interesu, pričao sam mu “od početka”: da sam rođen u vrlo zdravom kraju, gdje većina stanovništva doživi relativno duboku starost, umirući oko 80. godine života, a uvijek se nađe i 90-togodišnjaka. Otac mi je umro u 90-toj, a majka pri porođaju, u 27. godini života. To je i bio uzrok njezine prerane smrti. Ni u očevom ni majčinom rodu nije bilo neke nasljedne bolesti.
U 14. godini života otišao sam u Mostar, na zanat. I nakon pola godine teže sam se razbolio od malarije. U kritičnoj situaciji, otac me odveo kući i izliječio kozjim mesom i mlijekom i čajevima od domaćih ljekovitih trava.
U partizane sam stupio na početku našeg antifašističkog rata 24. VI. 1941. godine i tijekom četverogodišnje borbe ranjavan sam četiri puta i više puta ozlijeđen. Ostala mi je trajna ratna uspomena – geler u glavi i ratni invaliditet 80%.
Sarajevski smog i druga zagađenja, u trećem mjesecu 1964. godine, “darovali” su mi polip na glasnicama. U istom mjesecu je taj minijaturni tumor uspješno operiran. Na oporavku u Dubrovniku rana je ubrzo lijepo zarasla. Po povratku u Sarajevo, gdje sam tada radio i stanovao, kroz par dana grlo se ponovo zacrvenilo, glasnice natekle, a “dobar glas” se skoro izgubio. More se i drugi put pokazalo kao “čudesan melem za rane”. Poslije trećeg pogoršanja, liječnički konzilij je došao do zaključka da prijeti opasnost, zbog čestih pogoršanja, da može doći do ponovne pojave tumora, za koji nema garancije da bi opet bio dobroćudan. Predložili su preseljenje u čistije i zdravije podneblje, napomenuvši da bi za takvo oboljenje najbolje bilo more. Tako je došlo do moga preseljenja u Dubrovnik, 12. studenog 1964. godine.
Početkom ljeta 1998. godine imao sam teže trovanje hranom. Iznenadan nestanak zraka, davljenje, mučnice, grčevi, nesvjestice... mučili su me duže vrijeme. Specijalist za tu vrstu bolesti, kad sam treći dan uspio doći do njega, rekao mi je: “Ovo te moglo života koštat!”. O tome trovanju ne želim detaljnije pisati. Bilo bi to grebanje po ranama koje su zacijelile i pokretanje višestrukih neugodnosti, a to ne želim. Nipošto! Teže bi išlo i s dokazivanjem krivnje. To će mi biti dragocjeno životno iskustvo. Dakako, to mnogo vrijedi.
Liječnici koji su upućeni u ovaj slučaj, smatraju to vjerojatnim ili jednim od glavnih uzroka moga oboljenja od raka početkom 2000. god.
Polovinom 1999. godine dobio sam bruh igrajući boće. Valjanje – približavanje je lagan i za sve uzraste pogodan sport, ali gađanje na daljinu oko 15 metara boćom preko kilogram teškom, naporno je, pogotovo za 70-to godišnjake. Obično pasionirani boćari “ne znaju” prestati gađati dok ne dobiju bruh. Tako je i kod mene bilo. Operirao me poznati dubrovački kirurg dr. L. Dalmatin. Treći dan sam izišao iz bolnice. To me je ohrabrilo pa sam se olako odlučio na daleko težu operaciju – tumora, nepunu godinu kasnije, o čemu, u ovoj knjizi pišem detaljno. To sam ukratko ispričao dr. M. Elakoviću. On me pažljivo slušao i postavljao po neko kratko pitanje.
Z A V J E T S E M O R A O I S P U N I T I
Dr. M. Elaković (u daljnjem tekstu: Dr. Mišo) vrlo taktično se, s posebnim razumijevanjem, toplinom i njemu svojstvenom suptilnošću diskretno interesirao kako sam se osijećao i reagirao kad sam saznao da se radi o malignom oboljenju i da je tumor inoperabilan. Objasnio sam da je to bio dvostruki šok. Prvo radi ugroženosti zdravlja i života, a drugo: tada sam intenzivno pisao memoare, pod naslovom “Sjećanja i spoznaje”. Bio sam obavio oko 80% toga opsežnog posla. Trebalo mi je, prema prvobitnom planu, još oko pola godine da to završim, a predviđali su mi još najviše dva mjeseca života. Intimno sam ljutito reagirao: - Kakva dva mjeseca? Ja moram izvršiti svoj “životni zavjet”! Nije to bio zavjet koji sam dao s rukom na nekoj svetoj knjizi, ili ustavu, već je iz srca niknuo! Mnogima će to izgledati čudno i nerazumno! A ja sam zaista vjerovao da ću ispuniti “svoj zavjet”. Da ja to moram, da m o g u i svim svojim bićem hoću!
Pitat ćete me, a što je sa s t r a h o m. To je posve normalno i nezaobilazno pitanje u situaciji kad “Damaklov mač” visi nad glavom. Straha je bilo na pretek! Mi Titovi partizani, u antifašističkom ratu naučili smo svladavati strah. On je bio naš čest pratilac ali kad bi krenuli na juriš, ili kakav drugi težak i opasan zadatak, uspijevali smo ga nadjačati.
Moja radna soba mi je bila odličan “bunker” koji me štitio od raznih zala! Kad sjednem za radni stol i uzmem svoje “libre”, sve bi, makar i na kraće vrijeme, potiskivao i smetnje nadjačavao! Taj predah blagotvorno je djelovao na moj preopterećen mozak. Drugi moji obrambeni “bedemi” bili su pejsaži Babina Kuka, okolne lapadske i druge panorame i naše predivno plavo more Jadransko. Uporno sam koristio spomenuta i pronalazio nova “borbena sredstva”. Na primjer: planske posjete uvijek zanimljivim prijateljima; literarne vedrine duha itd. i tomu slično. Tako je za strah, tjeskobe, depresije, zabrinutost, ostajalo malo vremena.
Dr. Mišu sam, na njegovo traženje, upoznao, pored ostalog, sa suštinom i značajem tema kojima sam se tada bavio i sasvim predao: - O našoj slavnoj antifačističko-oslobodilačkoj epopeji, o njezinoj veličanstvenoj herojici, njezinim istinitim legendama i žrtvama, o tekovinama, zadivljujućoj etici, ugledu i utjecaju – koji je svestranije vršila na stvaranje i razvoj antifačističkih pokreta i u drugim zemljama, i o vrlo značajnom doprinosu pobjedi antihitlerovske koalicije te posebno o borbi za ravnopravnost svih naših zemalja i naroda, i o svestranoj, vrlo odlučnoj angažiranosti na uklanjanju uzroka mržnje i nepovjerenja, koje su okupatori i njihove sluge rasno – genocidnom politikom i metodama “podijeli i zavadi pa vladaj” drsko provodili! – O partizanskim draguljima, konkretnim junačkim podvizima, spretnosti i snalažljivosti boraca, kurira, bombaša, ilegalaca i drugih aktivista NOP-a; o dirljivim primjerima drugarstva, rodoljubivog prkosa, humanosti, bratskoj slozi, harmoničnom suživotu, susjedskoj zaštiti...
Dr. Mišo vrlo pažljivo je slušao kao da je ponovo proživljavao događaje u kojima je kao vrlo mlad partizan sudjelovao. I s nostalgičnom tugom, više kao za sebe, glasno rekao:
- Kakva šteta, što nam skoro sve to propade.
Instiktivno sam “dim u dim” (u isti mah) reagirao:
- Ne, nije to propalo, niti može biti zaboravljeno! Nepobitna je povijesna činjenica – da smo mi na hirovitom Balkanu skoro pola stoljeća imali mir, slobodu i sigurnost kakve na ovim prostorima nikada nije bilo. Mnogi stranci, naročito turisti koji su se uvjerili, sa divljenjem i zavidnošću su izjavljivali: “Ako ću svoj odmor provesti u miru i sigurnosti, onda trebam doći u Titovu državu...”. Posebno su bili zavidni na sigurnosti. Pitali su, kako je to bilo moguće postići na “buretu baruta”, gdje sigurnosti nikada nije bilo. Dugo vremena sam prikupljao građu za knjigu “Bratska sloga kroz vijekove”. Tamo gdje su ljudi ostvarili i čuvali međusobno povjerenje, tamo je vladala i sigurnost!
Mnogo toga povijest neće moći zaboraviti niti zaobići. Majstori pera i drugi umni ljudi, također. Od prve radničke organizacije i borbe za svoja prava, Radnička Samouprava – Radnički savjeti – su vrhunski ideal. I o tome će se imati što naučiti iz Titovog doba. Mnogi to nazivaju “Zlatno Titovo doba”. Ali su mnogi preko noći zaboravili kako su živjeli, gradili kuće i kupovali stanove i namještaj na kredit, imali sigurno radno mjesto, socijalnu i zdravstvenu zaštitu, a umirovljenici dobivali mirovine prvog u mjesecu, usklađene s rastom životnog standarda, pa se i školovalo i studiralo besplatno...
Poznati engleski pisac Jasper Ridley, napisao je 1995. godine knjigu “TITO”, koja je prevedena na oko 15 svjetskih jezika i imala više izdanja. Na jednoj promociji autor je predstavio svoga junaka kao “Najvećeg svjetskog kolekcionara ličnih poznanstava, prijateljstava i državničkih posjeta. Od jedne male balkanske zemlje taj je čovjek napravio centar miroljubivog svijeta!”
Pišući knjigu “Učimo od Tita”, koja je od 1986. do 1989. godine imala devet izdanja i prevedena na više stranih jezika, uvjerio sam se da je teško naći čovjeka, kako kod nas, tako i u svijetu, kojega su milijuni ljudi tako iskreno voljeli i bezgranično mu vjerovali, na svim stranama svijeta. Takvi se velikani i njihova djela ne zaboravljaju! Mi ni sami nismo svijesni kakve smo sve vrijednosti darovali čovječanstvu i povijesti. To će se vremenom tek pokazati u pravom svjetlu i značaju.
U znak zahvalnosti dr. Mišo mi je pružio ruku, izjavivši: - Ohrabrio si me i skinuo mi težak teret sa srca, hvala ti! Tvoju knjigu “Učimo od Tita” imam. Pažljivo sam je pročitao, a neke dijelove i više puta. Sjećam se da sam čitao tvoj feljton u “Četvrtom julu” i u Oslobođenju o “Bratskoj slozi kroz vijekove”. S onakvim divnim primjerima žrtvovanja susjeda za susjeda i danas bi smo lakše rane zaliječili.
Predložio je da dođem i sutra da razmotrimo još neka pitanja moga liječenja i da srce pregledam. Ugodno me iznenadio ovaj prijateljski poziv koji sam rado, uz zahvalnost prihvatio.
Sutradan, odmah na početku razgovora, dr. Mišo mi reče da je sinoć razgovarao s Uglješom: - Upoznao me kroz kakve si opasnosti i nevolje prošao. Ugodno si ga iznenadio snagom volje i dosadašnjim rezultatima. Kaže mi da od neke nove terapije očekujete spasonosne rezultate. Mislio je da si me upoznao o tome. Rekao sam mu da smo taj dio razgovora ostavili za sutra.
Ukratko sam upoznao dr. Mišu da se terapija sastoji od desetak domaćih poznatih ljekovitih čajeva (kadulja, preslica, matičnjak, gospina trava, nana, neven, zdravac, kopriva, vrijesak...) i kombinacije pet vrsta sokova od povrća (cikle, mrkve, celera, krumpira i rotkve). Terapija traje 42 dana. Živi se samo od čajeva i spomenutih sokova, i još dnevno po tanjur juhe od luka, ali se luk ne jede. To je takozvana Totalna terapija.
U mom slučaju postoji jedna specifičnost, o čemu želimo da čujemo i tvoje mišljenje. Naime, za 42 dana totalne terapije obično se smršavi – izgubi na težini oko 15 kg. U mom slučaju je problem što sam do sada smršavio oko 20 kg. Od 84, toliko sam imao prije bolesti, sada imam oko 64 kg. Ako bi izgubio još 15 kg ne bi mi ostalo ni 50 kg. Postavlja se pitanje da li bi ovako (raskopčavši košulju – ukazala su se upadljivo iskočena rebra, stomak “zalijepljen” za kičmu, kostur...) mršav, iscrpljen i iznemogao – mogao izdržati totalnu terapiju?!
- Teško, vrlo teško! – zabrinuto reče, gledajući me dr. Mišo.
- A što da se radi? – pitao sam ga.
- To je zbilja vrlo teško pitanje! Nije se lako kockati sa životom! Uglješa spomene neku posebnu dijetu. O čemu se radi? – pita me dr. Mišo.
- Čitav tim rodbine i prijatelja raspravljao je i analizirao taj problem i cjelokupnu situaciju. Konzultirali smo i više iskusnih liječnika. Neki su se suzdržali. Razumijemo ih. Ipak nas se većina složila, pošto je definitivno napuštena kemoterapija, da bi bilo najprihvatljivije da primjenjujem cjelokupnu totalnu terapiju čajeva i sokova, prema priloženom receptu, uz sljedeću dopunu: Da uzimam minimum dijetalne kalorične hrane – neophodne za održavanje organizma – boreći se da se više ne gubi na težini. Odgodili smo početak primjene terapije dok čujemo i tvoje mišljenje.
Dr. Mišo interesirao se ima li razlike u pripremama čajeva za totalnu terapiju od općepoznatog načina pripreme čaja.
Postoji razlika kod pripreme kadulje, vrijeska i zdravca: Kadulja i vrijesak se kuhaju tri minuta u ključaloj vodi, zatim se skinu s vatre i dodaju im se ostali predviđeni čajevi. Tako pomiješani i poklopljeni stoje deset minuta. Tim prethodnim kuhanjem – tri minute – kadulja i vrijesak oslobađaju se eteričnog ulja i tek tada se mogu piti s ostalim čajevima. Kadulja istovremeno oslobađa dragocjen životni ferment...
Zdravac (pelargonija – germanium robertianum) se samostalno priprema i pije. Oko pola žlice mljevenog ili prstohvat krupnijeg zdravca sipa se u dva dl. hladne vode, poklopi se i poslije deset minuta procijedi i pije. Čaj od zdravca potrebno je piti kod svakog oblika raka, posebno ako je pacijent već išao na zračenje, jer taj čaj sadrži nešto radija. Zdravac je poput preslice (rastavić) čistač otrova iz organizma, otuda je njegova neophodnost kod liječenja svih tumora!
Kod pripreme čajeva u totalnoj terapiji postoji još jedna značajna specifičnost kod pripreme grupe čajeva za bubrege – pod nazivom “Čaj za bubrege”. Sačinjava je mješavina: 15 grama preslice, 10 grama koprive, 8 grama troskota i 7 grama gospine trave. Za jedno kuhanje u pola litre vruće vode dovoljan je prstohvat mješavine ovih čajeva. Nakon što stoji 10 minuta u vrućoj vodi procijedi se, a talog čaja se kuha još 10 minuta i promiješa s čajem koji je prije napravljen. Razlog tome je što u čaju za bubrege ima 5 sastojaka koji se ne smiju kuhati jer bi se kuhanjem uništili. Ali tu je šesti sastojak (silicijeva kiselina) koji se može dobiti samo ako se talog čaja kuha 10 minuta.
Dr. Mišo mi je, pored ostalog, savjetovao da cjelokupno liječenje obavljam pod permanentnom liječničkom kontrolom i da posebno idem na redovne kontrole kod kardiologa radi stanja srca.
P R E S U D N A Ž I V O T N A B O R B A
(Totalna i kombinirana terapija biljnim čajevima
i povrtnim sokovima)
Zahvaljujući savjetima dr. Miše, s više sigurnosti, jasnoće i poleta, krenuo sam u presudnu životnu borbu. Bio je to opsežan, složen i svestranije zahtijevan program totalne terapije i polu-terapije biljnim čajevima i povrtnim sokovima. U stvari, to je specifičan sustav – više raznih terapija, koje su planski organizirane i sa čvrstom voljom i upornošću disciplinirano provođene da se bolest zaustavi, sačuva bar minimum neophodne ž i v o t n e vitalnosti i kondicije, kako bi se izvojevala definitivna pobjeda nad mojim opakim karcinomom!
T e h n i č k e p r i p r e m e
Preko naše, tada u Dubrovniku jedine biljne ljekarne “IVA”, nabavili smo potrebne čajeve i biljne povrtne sokove “BIOTTA”. Zatim smo precizno razmjerili čajeve na kuhinjskoj vagi. Napravili smo dvije mješavine, stavili ih u posebne staklenke i obilježili naljepnicama prema sadržaju: “Čaj za bubrege” i “Čaj od kadulje”. Kupili smo i potrebno odgovarajuće posuđe: emajliranu zdjelu zapremine jedne litre s poklopcem za kuhanje čajeva i dva lončića po pola litre, u koje su cijeđeni skuhani čajevi. U jedan mješavina čajeva za bubrege, a u drugi mješavina zvana “Čaj od kadulje”. Čim se skuhaju i procijede, topli čajevi se lijevaju u termos flaše, koje smo od ranije imali. I lončići i termoske obilježeni su odgovarajućim naljepnicama prema nazivu čajeva, kako ne bi došlo do zabune pri provođenju terapije.
Nakon izvršenih tehničkih priprema, a u cilju što uspješnije praktične primjene navedenih terapija, supruga i ja, međusobno smo podijelili poslove. Supruga je pripremala odgovarajuću strogu dijetalnu ishranu, a ja sam spremao čajeve i sokove. Svako veče sam kuhao obadvije mješavine čajeva – za čitav sutrašnji dan i lijevao ih u termoske da bi ujutro, odmah na početku terapije, imao već pripremljen svježi čaj.
UKUPNO SAM PROVEO PET TERAPIJA PRIRODNIM ČAJEVIMA I SOKOVIMA
I. Od 15. VIII. do 4. IX. 2000. g. …..ukupno 21 dan,
zatim pauza 21 dan;
II. Od 25. IX. do 5. XI. 2000. g…… ukupno 42 dana,
zatim pauza 56 dana;
III. Od 6. I. do 16. II. 2001. g…… ukupno 42 dana,
zatim pauza 61 dan;
IV. Od 21. VI. do 1. VIII. 2001. g… ukupno 42 dana,
zatim pauza 125 dana;
V. Od 17. I. do 28. II. 2002. g…….. ukupno 42 dana.
Terapije su ukupno trajale 189 dana, od toga 168 dana kombinirane i 21 dan prva sa samim čajevima.
Svaka kombinirana terapija imala je svoj prvi dio u kojemu su se pili čajevi i za bubrege i od kadulje. U drugom dijelu sam pio samo mješavinu čajeva od kadulje, jer se čajevi za bubrege smiju piti samo 21 dan uzastopno, a godišnje najviše do četiri puta po 21 dan, odnosno maksimum 84 dana. A kadulja obavezno 42 dana uzastopno i poželjno tijekom cijele godine, jer, pored ostalog, djeluje protuupalno, steže tkiva, zaustavlja krvarenje, koristi se kod grlobolje i mentalne iscrpljenosti, te jača koncentraciju. Zanimljivo je da ekstrakti kadulje navodno djeluju i kao blagi psihostimulansi.
KRONOLOGIJA I PRAKTIČNA PRIMJENA
PRIRODNIH TERAPIJA
U vrijeme provođenja prve terapije prirodnim čajevima, u vremenu od 15. kolovoza do 4. rujna 2000. godine, u Gradskoj biblioteci u Dubrovniku, pronašao sam knjigu “Totalna terapija raka i leukemije”, čuvenog austrijskog iscjelitelja Rudolfa Breussa. Ugodno su me iznenadili rezultati koje Breuss postiže “Totalnom terapijom čajevima i povrtnim sokovima”. Odlučio sam se da, uz neophodno prilagođavanje mome zdravstvenom stanju, pokušam provesti tu terapiju.
U vremenu od 25. rujna do 5. studenoga 2000. godine proveo sam Breussovu “Totalnu terapiju” s povrtnim sokovima BIOTTA i skoro istim biljnim čajevima kakve sam koristio u prethodnoj terapiji, dodavši joj svoju inovaciju: svakodnevno uzimanje najneophodnije količine strogo dijetalne hrane. U daljnjem tekstu zovimo tu zajedničku kombinaciju - čajeva, sokova BIOTTA i minimum dijetalne hrane – “KOMBINIRANA TERAPIJA”
DNEVNI TIJEK LIJEČENJA KOMBINIRANOM TERAPIJOM
Dan je počinjao jutarnjom mini gimnastikom (osnovni pokreti razgibavanja, koliko se može bez većeg zamaranja), djelomična lagana masaža i ustajanje oko šest (zimi oko sedam) sati. Poslije oko pola sata spremanja i predaha pije se, gutljaj po gutljaj, pola šalice (oko 1 dl.) hladnog čaja za bubrege. Nakon oko pola sata pauze pije se šalica do dvije toplog čaja od kadulje, uvijek gutljaj po gutljaj. Nakon oko pola sata predaha pije se jedan gutljaj soka BIOTTA, koji se u ustima utopli, pomiješa s pjuvačkom i proguta. Tek kroz petnaestak minuta pije se drugi gutljaj soka na isti način kao i prvi. Takvim konzumiranjem čajeva i sokova i najosjetljiviji probavni organi će to uspješno probaviti, što je posebno važno kad su u pitanju teži iscrpljeni bolesnici.
Oko devet sati sam doručkovao. Jelovnik je bio sljedeći: Jednom do dva puta tjedno je to bila kukuruzna palenta (pura), s jednom do dvije žličice meda od vrijeska i kadulje i jedan do dva dl. domaćeg kiselog, svježeg kravljeg, ponekad i kozjeg, mlijeka, koji je supruga kiselila. Kupovala ga je od svoje, vrlo savjesne, divne i drage poznanice Konavoke Cvijete. Kozje mlijeko je donosila Marija iz Rijeke dubrovačke. Vedro, mudro čeljade. Uvijek bi donijela i po koju šalu, ili najnoviji vic, što je bio dragocjen dodatak ostaloj terapiji. Delikates su njezine svježe ubrane jesenje smokve.
Drugo jutro bi bile zobene, a treće pšenične pahuljice, s kiselim mlijekom i medom, kao i u prethodnom slučaju. Najmanje jednom ili dvaput tjedno bi bila popara od crnog kruha grahama, s mladim svježim sirom i neizostavnim kiselim mlijekom i medom. Jedno jutro bi bile i miksane pahuljice sa suhim voćem...
Do podne se uzima 10 do 15 gutljaja soka BIOTTA, a za cijeli dan do pola litre. Kako sam uzimao i minimum dijetalne hrane, soka sam pio nešto manje – do četvrt litre dnevno.
Pola sata prije ručka pio sam pola šalice čaja za bubrege, a tako i uvečer oko 23 sata, pred spavanje. Čaja od kadulje sam pio neograničeno, kad god sam osjetio potrebu.
Za glavni obrok – ručak, oko 12,30, jelovnik je skoro redovno bio jedno od sljedećih mesa: pileće, jagnjeće, teleće, pureće, bez masnoće i kožice, odnosno riba plava (srdele...) ili bijela. Bili su to mali simbolični zalogajčići mesa, više psihološka hrana. Sve je kuhano, ili ponekad na maslinovom ulju i malo vode pirjano i lešo spremano. Varivo je redovno bilo raznovrsno sezonsko povrće, koje je kupovano od proizvođača koji zemlju gnoje stajskim gnojivom. Supruga je to bez teškoća nabavljala od svojih dobrih poznanica. To njihovo korektno i sa obostranim zadovoljstvom poslovanje prerastalo je u trajno istinsko prijateljstvo.
Trošeno je samo maslinovo i suncokretovo ulje bez konzervansa i kolesterola. Uz povrće je češće kuhana i integralna riža. Radi jačanja tlaka, koji je uvijek dosta nizak, a u vrijeme najteže zdravstvene krize bio je i kritično nizak, uz ručak se redovno pije jedan dec (dl.) pravog domaćeg crnog vina s Pelješca. I vino se, po uzoru na čaj i BIOTTU pilo gutljaj po gutljaj.
Za večeru se kuhalo pomalo krumpira ili makarona, a svaki drugi dan jedna vrsta pahuljica, po želji. Svjež mladi sir i kiselo mlijeko, uz svako jelo, bili su redovno za večeru, a ponekad i džem bez konzervansa.
Oko 11 sati pojeo bih ponešto od svježeg voća. U 16 sati bi užinao – komadić dijetalnog kolača, kavu, a kad bi se vratio s rekreacije potrošenih kalorija, pojeo bih kao dodatak i ponešto od voća. Bili bi to simbolični obroci, ali bi dobro došli ograničenoj ishrani. Kad sam prebrodio krizu i počeo rekonvalescentni oporavak, bili su to nešto obilniji obroci koji su doprinijeli bržem oporavku.
U popodnevnim satima pio sam oko dva dl. čaja od zdravca (pelargonije). O njegovoj ljekovitosti i pripremi govori se detaljno na 75. str. ove knjige. Zdravac je još efikasniji u sudjelovanju s preslicom, kaduljom, nevenom i BIOTTOM, jer preslica razara rak (zovu je još i “četkom” za tumore). Zdravac čisti otrove iz organizma, kadulja povoljno djeluje na upale i spriječava ih, neven eliminira smetnje disanja stanica u krvi. Ti čajevi i BIOTTA moćna su terapija protiv raka. Pouzdani su i kao preventiva. Osjećam ih kao svoje glavne spasioce!
Sastavni i nerazdvojni dio dnevne terapije bile su obavezne jutarnje šetnje, popodnevne mini sportske aktivnosti, predan intelektualni rad, svakodnevne dosta brojne i raznovrsne komunikacije i završni večernji program: kuhanje čajeva za sljedeći dan i na kraju sređivanje dnevnih zabilješki o raznim aktivnostima oko primjene terapije, kako bi se eventualne greške i propusti sutradan ispravili. To je bila svojevrsna studija u cilju unapređivanja tijeka liječenja.
Šetnje su se odvijale pretežno u prirodi. Planirane su i izvođene kako bi bile što interesantnije, djelotvornije i primjerenije mojim zdravstvenim mogućnostima. Kretao sam se improvizirajući povremeno, više simbolično, razne lagane gimnastičke vježbe, uz češće zastajkivanje i kraće odmore. Vraćao bi se kad god bi to bilo moguće drugim putem. I to bi bar malo doprinosilo da šetnja bude interesantnija. Zbog ograničenog moga radiusa kretanja, češće sam koristio autobuse za dolazak do pogodnih terena za šetnje u prirodi. Najčešće je to bilo na relaciji do Babina Kuka poznatog gradskog izletišta. Tamo, pored parka s dosta zelenila i ponekom klupom, ima više staza kroz prirodu i zelenilo. Kad god bih se tamo našao, instiktivno bi me privlačio Novi Stradun i Art centar, gdje je održana promocija i jedne moje knjige. Kad bi unuci tamo sa mnom šetali, uvijek bi bilo novih pitanja i komentara, koji bi počinjali u Art centru i poduže se nastavljali, osjetivši da mi godi sjećanje na prošlost i bar na kratko potiskivanje tadašnjih problema. Makar i na kratko, olakšavanje tereta bolesti, nije za podcjenjivanje. Zrno po zrno... I malo provedrice, na tmurnom nebu, budi i jača nadu u skoro poboljšanje vremena. Samo onaj tko je preživio slično beznađe može to razumjeti! Sreća da ja, zahvaljujući svojoj “tvrdoglavosti”, n i k a d nisam priznavao nikakvo beznađe, iako je snaga bolesti dugo bila bezobzirna.
Na području Lapada ima više vidikovaca s kojih se vide čudovite i po ljepoti jedinstvene panorame. Promatranje tih panorama uvijek me privlačilo i pričinjavalo mi višestruk užitak – za oči, srce i dušu. To je često bilo presudno za izbor smjera šetnje!
Jedan od takvih vidikovaca je i Gorica, koju je još u devetnaestom stoljeću prelijepo opisao Mato Vodopić (1816. – 1893.), pripovjedač, botaničar i dubrovački biskup od 1882. godine do svoje smrti, u pripovijetki “Tužna Jele”:
“Lijepo ti je o svanuću obzorje sa Gorice! – Nad tobom je čisto nebo bez oblaka: zlatno-rudo na istoku, gasi se i plavi po malo kako odmiče put visine, na srijedi razlijeva se u modro, koje opeta, na zapad slazeći, tamni pridnu gdje se s morom grli se sinje ostaje s rubom crvenkastijem. Pod tobom je jadransko more, od istoka preko juga do zapada kraja mu ne dosižeš, a u jutarnjoj tišini val za valom tiho gibajući, krasno odsijeva ti svu nebesku boju. Od sjevera do istoka brda ustavljaju ti pogled, ali pobrgjem sela namještena čarobno izgledaju kroz vlažnu maglu od sunca još nerazgrnutu. Tuda Trsteno divi se svojim gorostasnijem javorima. – Orašac s dubravom maslina. – Petrovo selo sa svojom zavjetnom crkvicom Gospe od Vodica i ledenijem vrutkom žlijebi. – Srgj sa ubavijem svojijem Konalom, - varoš Pile sa svojijem perivojima, - Vidiš pod tobom komad Dubrovnika i ogromnu Minčetu, vidiš otok Lokrum i za njime otočiće Mrkan i Bobaru, na lijevu im je Cavtat, a priko njega gube se Konavle s vrsima Kotorskijeh planina.”
Završetak prednjeg citata: “...Konavle s vrsima Kotorskijeh planina.”, živo me podsjetio na mnoge v r l o p o u č n e dragulje iz međuljudskih odnosa u Boki, koje sam svojevremeno istraživao i pod snažnim dojmom o njima pisao za knjigu BRATSKA SLOGA KROZ VIJEKOVE. Primjera radi:
“Prijateljevanje i predano njegovanje bratske sloge. –
Don Niko Luković i proto Bogoljub Milošević, odani prijatelji i svojevremeno čelni svećenici katoličke i pravoslavne crkve u Kotoru, složno su i dosledno nastavili viševjekovne tradicije prisne saradnje pravoslavne i katoličke crkve u Boki Kotorskoj. Pored zajedničkih februarskih službi u vrijeme proslave katoličke Katedrale sv. Tripuna i decembarske proslave u pravoslavnoj crkvi sv. Nikole, u Kotoru, zajedno su služili i u više drugih crkava u Boki. Tako bi se redovno prilikom proslave crkve Riza Bogorodice, u Bijeloj, pored prote Bogoljuba našao i don Niko – za pjevnicom. Toj uobičajenoj praksi da prilikom značajnijih praznika u značajnijim crkvama prisustvuju svećenici obadvije konfesije, Niko i Bogoljub su toplinom međusobnog prijateljstva još više doprinosili prisnoj atmosferi i svestranoj saradnji crkava i naroda.
Po sjećanju prof. dr Miloša Miloševića, direktora Istorijskog arhiva u Kotoru, u Boki je bilo desetak crkava sa dva oltara, u kojima su i pravoslavni i katolici obavljali vjerske obrede. U ovim crkvama, po starom lijepom običaju, kad je služba jednih, barjak nosi pripadnik druge vjeroispovijesti. Zajednički crkveni horovi su bili redovna ustaljena praksa po cijeloj Boki. Ima ih i danas. Isti ljudi pjevaju i u katoličkoj i u pravoslavnoj crkvi. To se lijepo vidi i u filmu o Kotoru “Kako sačuvati grad”. I Momo Milošević, sudski službenik, sin prote Bogoljuba, pjeva u oba crkvena hora u Kotoru.
U Boki je takođe sačuvan običaj da i na sahranama zajedno učestvuju i katolički i pravoslavni svećenici, pogotovo kad se radi o mješovitim brakovima, koji su u Boki veoma česti, čak i među svećenstvom. Popovske kćeri su se udavale i udaju se za katolike, a popovi žene katolkinjama. Majka biskupa Butorca, Kotoranina, bila je pravoslavne vjere. Radojka, kći prote Bućina, udata je za katolika, i kći popa Radonjića, Senka, takođe. Pop Niko Milošević, oženjen je katolkinjom...”
Tridesetih godina prošlog – dvadesetog stoljeća, u Dubrovniku je ljetovao poznati engleski književnik i dramski pisac Bernard Shaw. Pri povratku s izleta na Cetinje proveo je nekoliko dana u hotelu “Boka” u Herceg Novom. Kad je odlazio, rekao je: “Valja doći u Boku pa umrijeti, jer se nigdje pod ovom plavom nebeskom kapom tako duboko ljudski – dostojanstvenije, ne vrši posljednji oproštaj od čovjeka”. On je dobro zapazio da prilikom sahrane zvona zvone na svim i katoličkim i pravoslavnim crkvama. Da svi, i jedni i drugi, zatvaraju radnje i masovno odlaze na sahrane, zajedno!
Za vrijeme boravka u Dubrovniku, prilikom obilaska grada i kulturno-povijesnih spomenika, izjavio je: “Ako igdje na zemlji postoji raj, onda je to Dubrovnik!"”–zadivljeno je konstatirao Shaw.
Don Niko Luković, istaknuti borac za bratsku slogu, postavio je na platou pred Bogorodičinim hramom, u Prčanju, brončane biste: Štrosmajeru, Njegošu, Andriji Kačiću Miošiću i biskupu Uceliniju, uz komentar: “U tim spomenicima sadržan je simbolički jedan životni zadatak svećenika: bratska sloga naših naroda. Biste su postavljene na zgodnom mjestu, jer je nedaleko odavde, u bivšem franjevačkom samostanu sv. Nikole 13. juna revolucionarne 1848. godine održana jedna neobična skupština (400 predstavnika Boke), najveća i najznačajnija u istoriji ovoga kraja, na kojoj su Bokelji prvi put u našem Primorju donijeli rezoluciju o ujedinjenju jugoslovenskih zemalja u jednu državnu zajednicu”. (Don Niko Luković: “Bogorodičin hram u Prčanju”, Kotor 1965. str. 48 i 49).
Opće je poznato da svaki čovjek ima svoj životni put koji je ispunjen svojevrsnim posebnostima. Asocijacije, sjećanja i razmišljanja o značajnim životnim dogodovštinama, koje su pod snažnim dojmom duboko proživljavane, nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, pogotovo ne u kritičnim životnim teškoćama. U mome slučaju, podsjećanje na spomenute i druge bisere bratske sloge, veoma me se snažno doimalo i time me odvajalo od turobnih uznemiravajućih misli na tešku bolest, u jeku provođenja p r e s u d n e kombinirane terapije prirodnim čajevima i sokovima. Ti, više nego dragocjeni podaci, prikupljali su malo po malo, spasonosne ostatke skoro istrošene snage. A snažne volje, kad je u pitanju životna borba i bratska sloga – nikada nije nedostajalo!
Desetljećima sam, sa posebnom ljubavi i entuzijazmom, amaterski istraživao, proučavao i pisao o korijenim bratske sloge naših naroda i njihovom zajedničkom porijeklu i životu, od dolaska u ove krajeve, u sedmom stoljeću: O etničkoj i sudbinskoj povezanosti; o ekonomskoj međuzavisnosti i svestranosti međusobne suradnje, kroz skladne razmjene dobara, kao što su TRAMPE; svakidašnja ispomaganja i pozajmice, pa do vrlo čestih beskamatnih zajmova “u četiri oka, bez svjedoka”, pri čemu je data riječ poštovana koliko i vlastiti život i bila temelj iskrenim dobrosusjedskim odnosima, iz kojih su se razvijala prijateljevanja, pobratimstva i kumovanja kao najviši domet međusobne odanosti i privrženosti, što je od svih cijenjeno, veoma poštovano i kao zjenica oka čuvano! To su pravi biseri u međuljudskim odnosima. Značajno mjesto je dato zajedničkim vojevanjima, svestranoj suradnji u bunama i ratovima, junačkim podvizima i žrtvovanjima jednih za druge u kritičnim situacijama, kao najvećeg oblika čojstva i herojstva! Bratska sloga im je lozinka kroz vijekove bila!
Podsjećati se na te neizmjerno dragocjene dragulje u međuljudskim odnosima i razmišljati o njima, bili su mi uvijek, a naročito u vrijeme presudne kombinirane terapije, najljekovitiji duševni melemi!!
Da biste to, poštovani čitatelji, lakše razumjeli, želim Vas upoznati s jednim od neposredno doživljenih primjera manifestacije bratske sloge, kovane u vatri naše slavne antifašističke borbe, u bitci za oslobođenje Sarajeva, u kojoj sam i ja ranjen. (iz vlastitog rukopisa “Bratska sloga kroz vijekove”)
TRI DIVNE CRVENE RUŽE U PUPOLJAK
VJEČNOG BRATSTVA SVITE
“Naše revolucionarno nasleđe predstavlja najsnažniji izvor naše budućnosti i ono treba da bude stalno prisutno u našem cjelokupnom društveno-političkom i kulturnom životu, u umjetničkom i naučnom stvaralaštvu, a naročito u odgoju i obrazovanju naše omladine.”
Tito
O, SKRIVENO SVJETLO ŠTO BLISTAŠ U SVAKOM
HUMANO-HRABROM ETIČKOM STVORENJU!
U jednom ožujskom svitanju 1945. godine, na raskršću voda, vjetrova i klima, na Ivan Planini, skojevskim zanosom i herojskom neustrašivošću, satkan je divan biser humanosti, pun simbolike našega bratstva i jedinstva, u vatri borbe kovanog, krvlju zalijevanog, i svjedočanstvo o neizmjernom drugarstvu boraca Titove Narodno oslobodilačke antifašističke armije.
Poslije četverogodišnjeg hoda po mukama, borbe neprestane, podviga i pobjeda, jedinice 29. hercegovačke divizije, oslobodivši i posljednje hercegovačko selo od mrskog fašističkog okupatora, stigle su na Ivan, gdje su naišle na dobro utvrđene i odlučno branjene neprijateljske položaje, koji su bili sastavni dio obrane Sarajeva. Vođene su veoma teške danonoćne borbe. Ređali su se juriši i kontrajuriši. Položaji su često prelazili iz ruka u ruke. U praskozorje šestoga ožujka, Četvrti bataljon XIII. hercegovačke brigade napadao je na uzvišenje Dragalj, opasano s oko četrdeset bunkera. U toj borbi ranjeni su svi komandiri četa i poginule ili ranjene sve bolničarke u bataljonu. Istovremeno su izveli neočekivan napad njemački skijaši, dobro maskirani u bijela odijela, koji su se uspjeli ukliniti u jedan dio partizanskog položaja. Čisteći posljednje ostatke skijaškog odreda, poginuo je mitraljezac Tomo Krajišnik i ranjen Emir Pašić, Mostarac, politički delegat voda. Pali su na jednom proplanku po kojemu je smrt sijao mitraljeskim rafalima jedan dobro maskirani njemački šarac, štiteći povlaćenje svojih skijaša. Čim se Emir javio da je ranjen, u pomoć mu je poletila poznata nevesinjska partizanka Ljubica Remetić, referent saniteta u bataljonu, koja je još u bitci na Sutjesci dobro ispekla zanat bolničarke. U momentu kad je stigla do ranjenika i počela mu pružati pomoć, pogođena je u trbuh i nemoćno pala pored ranjenika. Primijetivši to, četne bolničarke, 17-godišnja Emina Merdan iz starodrevnog Počitelja, i Zdenka Karačić, mostarska srednjoškolka, jurnule su istovremeno iz dva dijela borbenog stroja, odakle su, po ustaljenoj praksi partizanskih bolničarki, budno pratile tijek borbe, kako bi odmah intervenisale gdje bude potrebno. Čim je nastupila na kritični proplanak, Zdenka je pogođena u glavu. Ni na zemlju (snijeg) nije živa pala. Emina je uspjela pretrčati do na desetak metara ispred Emira i Ljubice, kad je i ona smrtno pogođena u grudi.
Na tome dijelu fronta su se nalazili komandant brigade, Milan Tabaković, komadant i komesar bataljona – Milan Bjelogrlić i Anđelko Belović. Oni su odmah, kad je pao hrabri mitraljezac Tomo, procijenivši situaciju glasno naređivali da se ne izlazi na proplanak dok se ne likvidira neprijateljsko mitraljesko gnijezdo prema kojem su naši bombaši već bili krenuli. Mitraljez je bio dobro maskiran u krošnji jednoga bora. Brzo je otkriven i likvidiran, ali je za Tomu, Emira, Ljubicu, Zdenku i
“Junaštvo je car zla svakojega
a i piće najslađe duševno
kojijem se pjane pokoljenja”
Njegoš
Eminu bilo već kasno. Bolničarke Ljubica, Emina i Zdenka znale su svoju dužnost prema ranjenom drugu, a Zdenka i Emina još i prema svojoj drugarici. Njihova svijest i savjest je bila jača od smrtne opasnosti kojoj su gledale oči u oči, gledale i prkosile joj. Nije teško pretpostaviti koliko se u takvim i sličnim prilikama u borcima razvijala međusobna privrženost i bratska ljubav. Ljubicu, Eminu i Zdenku, kao ni
hiljade drugih, nije interesiralo kakvo je ranjenikovo ime i prezime, ni koje je vjere i nacije. Za njih je to bio borac za slobodu, drug, čovjek, ratnik Titove armije i bojovnik za nešto najuzvišenije. Oni su svojim junačkim životima iskovali najljepši i najdragocjeniji biser koji će vječno simbolizirati naše bratstvo i jedinstvo.
Ljubicu su zatekli živu, malaksalu, ali još prisebnu. Prvu pomoć joj je pružila Vasilija Đurasović Papić, referent saniteta u brigadi. Ljubičino i Vasilijino drugovanje počelo je još u Omladinskoj četi bataljona “Bišina” 1942. godine, u rodnom Nevesinju. Bile su više nego prijatelji. Svjesna da su to Ljubičini posljednji trenutci, nije mogla suzdržati suze. To, kao da je Ljubici pomoglo da smogne snage i kad su je ponijeli prema previjalištu, sa nosila su se jedva čuli, ali ipak dali razabrati stihovi poznate partizanske pjesme:
“Naša borba zahtijeva
kad se gine da se pjeva”.
Posljednje Ljubičine riječi izgovorene u samrtničkom hropcu, isprekidanim, jedva čujnim glasom, bile su:
“Je li spašen ranjenik?!”
“Ceo svemir je hram najvišeg duha.
Jedino hodočašće je čisto srce.
Istina je vječiti zapis.
“Ljubav je uzvišeno odricanje od sebičnih interesa”
( Rem Mahan)
“Moto života: obrisati
svaku suzu sa svakoga oka”
(Gandhi)
L I J E Č E NJ E R A D O M
“NAJBOLJI LIJEK OD MISLI NA SMRT, JE RAD “
(A. Cesarec)
Poslije neuspjele operacije, vladalo je uvjerenje da će mi maligni “tumor veličine muške šake, koji infiltrira u potpunosti mjehur i okolne strukture, tako da je inoperabilan...”, vrlo brzo, najviše za mjesec-dva dana dokrajčiti ostatak života. Osjećao sam to kao mračnu, mučnu noć sporog svitanja. Straha je bilo, a odlučnosti za borbu još više!
Opće je poznato da je najgore ako se bolesnik prepadne, prepusti najcrnijim mislima i kapitulira. “Strah nam koči pamet i vezuje ruke” (Ivo Andrić). “Porazno je kad u životu pojedinca prije klone duh nego tijelo” (Aurelius); “Preplašen je napola pobijeđen” (Suvorov).
Ja sam tih dana neumorno radio i svim svojim bićem želio da završim svoja ratna sjećanja i dopunim rukopis “Bratska sloga kroz vijekove”, koji sadrži oko 35o bisernih dragulja iz međusobnih odnosa. Oko tristo je još ranije istraženo i obrađeno. Za još oko 50 sam imao podatke koje je trebalo definitivno obraditi – napisati.
Moji ratni doživljaji u našem veličanstvenom antifašističkom ratu, jedva preživljeni i vrlo intenzivno proosjećani, čvrsto su vezani za bezbroj niti sudbinske povezanosti naših naroda. To je presudno utjecalo da još u ratu (kad nam je zbog ogromnih stradanja i raznih bratoubilačkih sukoba, podlo isprovociranih i okrutno nametnutih okupatorskom i kvislinškom politikom “divide et impera”, zaprijetila kataklizma) shvatim neizmjernu potrebu i značaj borbe za bratsku slogu i suživot. Tako je moj interes za konkretne i dirljive i ljudske primjere bratske sloge (od međusobnih spašavanja i ispomaganja do žrtvovanja i najvećih odricanja jednih za druge) počelo još u antifašističkom ratu, da bi po oslobođenju preraslo u svestranije intenzivno istraživanje i proučavanje. O tome sam u arhivima, muzejima i knjižnicama našao relativno malo materijala, zbog čega sam se orijentirao na paralelna dugogodišnja istraživanja istovremeno u znanstvenim institucijama i na terenu. Tako su mnogi dragulji bratske sloge spašeni od zaborava.
Samo za građu rukopisa “Bratska sloga kroz vijekove” obavio sam razgovore sa preko 700 ljudi (u prilogu rukopisa postoji poimenična evidencija svih), s nekima od njih i više puta, te pažljivo odslušao, zabilježio, ili snimio na magnetofonske kasete njihova kazivanja. Među njima je oko 200 fakultetski obrazovanih, od kojih je 47 profesora, 24 doktora znanosti i četiri akademika. I mnoge mentalno svježe, bistre stare osobe bile su izvori veoma dragocjenih podataka. Rad na tom prevažnom poslu postao je osnovni smisao moga života! Još mi je trebalo par mjeseci da te unikatne materijale, s obiljem trajno aktualnih pouka i poučnih poruka završim. A ja sam se, nažalost, našao na “korak do provalije!”. Više me je brinulo hoću li izvršiti svoj intimni zavjet, nego životna opasnost!
Koristio sam svaki mogući trenutak da se prihvatim posla, jer “Rad koji rado obavljaš, liječi bol” (Shakespeare). Nema sumnje, da mi je rad zaista neizmjerno pomogao. Čim bi ušao u radnu sobu i prihvatio se posla, odmah bi se bolje osjećao. Kroz rad bi se budile razne asocijacije i sjećanja. To bi potiskivalo razne zdravstvene nevolje, psihički me odmaralo i pomagalo organizmu da se uspješnije odupre bolesti. Noću su me često mučila teška disanja – nestanak zraka, aritmija, nesanica, depresija... Ustajao bih i u radnoj sobi se prihvatao, makar i nekog lakšeg posla, po sat, dva i poslije se vraćao u krevet. Više puta sam uspijevao zaspati. Povremene noćne more, teške misli i jutarnji mamurluk na radnom mjestu sam lakše podnosio. Tako su radna soba i radni stol postali takoreći spasonosni. Zvali smo ih i “mali raj”, u kojemu sam lakše podnosio i promjene vremena, naročito prvu – depresivnu fazu, kao i malaksalost, umor, nervozu... Rad je sve boljke i nevolje najbolje liječio i postajao sve privlačniji.
Vrlo su zanimljiva i poučna razmišljanja i izreke o radu nekih poznatih filozofa i drugih pametnih ljudi i naroda:
VOLTAIRE: “Rad nas oslobađa od tri velika zla: dosade,
jeste nerada i oskudice”.
GORKI: “Najveća radost i zadovoljstvo života jeste osjećaj
da si ljudima potreban i drag”.
TESLA: “Čovjek je rođen da radi, da trpi i da se bori,
ko tako ne radi mora propasti”.
TOLSTOJ: “Svaki čovjek, da bi mogao da radi, mora
smatrati svoj rad važnim i dobrim”.
GOETHE: “Komu sreća nudi najljepšu palmu? – onome ko
radosno radi, ko se raduje djelu”.
LENJIN: “Na radu se zasniva progres čovječanstva”.
SENEKA: “Dokolica bez knjige je smrt i pogreb živog
čovjeka”.
SHELLEY: “Najljepša stvar na svijetu je rad udružen
s ljubavlju”.
FARADAY: “Raditi, završiti, objaviti”.
TOLSTOJ: “I najveći talenti gube se u neradu”.
R I M E: “Rad i pjesma, zadovoljstva su dva – Sretan je ko
to uskladiti zna. Zanosni rad i vedrina
duha – Pouzdano, trajno zdravlje čuva”.
CARLYLE: “Blažen je onaj koji je našao svoj rad, i neka ne
traži drugog blagoslova”.
CLEMANCEAU: “Najvažnije od svega je shvatiti potrebu
posla koji se radi”.
CHURCHILL: “Treba voljeti ono što se radi, a ne raditi ono
što se ne voli”.
UPANISHAD: “Rad smiruje sukobe u duši i u čovjeku
izaziva želju da živi sto godina.
(Staroindijske filozofske rasprave)
PAYOT: “Vedrina duše stiče se kad su duboke težnje u
harmoniji sa razumom i radom”.
PESTALOZZI: “Zemlja je raj ako čovjek traži mir, čin
pravo, radi i želi malo”.
LAO-TSE: “Rađati, a ne posjedovati; Delati, a ne prisvajati;
Upravljati, a ne potcjenjivati”.
GIBRAN: “Civilizacija je počela tada, kada je čovjek prvi
put iskopao rupu u zemlji i stavio sjeme”.
TAGORE: “O zemljo, hoću da te obožavam r a d o m!”
HORATIUS: “Život ljudima nije dao ništa veliko bez truda”.
METASTASIO: “Život se mjeri prema djelima, a ne prema
danima”.
Č O V J E K J E O N O Š T O Č I N I !! (Govore djela)
KANT: “Jedna od najboljih i najčistijih radosti je odmor
posle rada”.
GIDE: “Pođite bez straha životnom nizbrdicom ako vas ona
vodi uzbrdo”.
P o d s j e t n i k
Bolest je nemilosrdno crpila organizam, pa se i na radu brzo javljao zamor. U želji da se što brže osvježim i nastavim raditi, sa što kraćim predahom, dovijao sam se na razne načine. Pored korištenja osvježavajućih pića (kava, čaj, limunada...), imao sam pred sobom pripremljen popis nekoliko značajnijih događaja iz života. Posebno bi mi privlačili pažnju događaji iz drugovanja s prirodom, a naročito vidikovci. Neki od njih su budili višestruke asocijacije i sjećanja, kao što su zavičajni, ali i neki drugi. Uvijek me se najsnažnije doimalo Dragoš Sedlo iznad prašume Perućica u Nacionalnom parku Sutjeska. Živo me podsjećalo na moje najteže ratne doživljaje u bitci na Sutjesci i brojne poslijeratne posjete s raznim delegacijama, ekskurzijama i dvaput s znanstvenim grupama koje su proučavale prašumu, i na jedinstvene panoramske vizualne dosege ove dalekovidnice.
Dragoš Sedlo je planinski prevoj između doline Sutjeske i vječito mrgodnog Maglića (2396), čija maglena kapa, gledajući je iz Perućice, doseže do neba i diči se prema susjednim gorostasnim planinama koje ga okružuju s tri strane: Durmitor (2523), Volujak (2297) i Zelengora (2015). Dragoš Sedlo je i spona između Vučeva i dolina Perućice i Sutjeske. Kao na dlanu mu je predivna zelena oaza Perućica kojoj, nadvisujući je, i pripada. To je jedina Europska prašuma u kojoj životinje i biljke žive isključivo po prastarim zakonima prirode gdje ih lovci i šumari ne uznemiruju. Tim ogromnim šumskim carstvom gospodare njegovi stanovnici: medvjedi, vukovi, srne, divlje svinje, mnogobrojne divokoze... Gorostasna stabla ovdje umiru u dubokoj starosti i trunu nedaleko od korjena. Istovremeno niču nove jele, bukve, borovi, gorostasne smrče koje dosežu i preko 70 metara visine i starost oko pola milenija.
Ništa me nije uspješnije odvajalo od misli na bolest, niti brže osvježavalo za nastavak rada, kao sjećanje na ove prostore i razmišljanje o njima. Perućica mi je dva puta, u najvećim životnim krizama značajno pomogla da preživim. Zahvalan sam joj kao rođenoj majci Cvijeti koju nisam zapamtio. Obadvije ću zajedno u uspomeni trajno zadržati!! . T o j e m o j ž i v o t.
Milosav Čabrilo - Čabro
Dubrovnik
S U T J E S K O !
U svakom od nas ratnika,
najvećeg slobodarskog svetilišta,
nastanila se po jedna
- hirovita i krvava,
ledena i prkosna
S u t j e s k a.
Kroz cijeli život,
ma kud se kretali,
napuštala nas više nijesi.
S u t j e s k o,
Neprestano se i u snu i na javi
hrvamo u tvojim uskipjelim bukovima.
Toliko si duboko
- u nama;
- i mi u tebi,
da ćeš se pretakati –
i u djecu, i unuke naše;
U pokoljenja koja će tek doći,
- kad god budu došla.
S u t j e s k o,
Ni fašističke horde, (XYQ)
zaboravit te nikad neće;
Usjekla si im kanjon,
u oholu zvjersku dušu.
Mnogi su pomiješali
- svoju tiransku krv,
sa tobom, bistra okrutna ljepotice,
koja nikog poštedila,
ni požalila nijesi;
Hiljade su ih ostale u tebi,
a ti u preživjelima.
S u t j e s k o,
I ponos si i strah,
i vapaj i nadahnuće;
O, Sutjesko, nezaboravna,
što ne napuštaš
- ni izginule,
- ni preživjele.
Vječna rijeko;
I slavna i tragična;
Legendarna i tegobna;
Nikad pokorena;
Uvijek ponosita i prkosna.
Slika 16.
FRAGMENT O SUTJESCI
Fusnota: XYQ:
- Svako od brojnih poprišta našeg oslobodilačkog rata posebno je svedočanstvo hrabrosti i nepokolebljive borbe za slobodu, za novi život, za lepšu budućnost. Svako od njih je istinita priča o nama, našem poimanju života, bratstva, ravnopravnosti... Ali iznad svih se, po mnogim osobenostima, izdvaja poprište omeđeno Maglićem, Volujkom, Zelengorom. Izdvaja se Sutjeska. Sudbonosni trenuci koncentrisali su na malom prostoru sve vrednosti narodnooslobodilačkog rata i revolucije. Tu u strahotnim časovima neprekidnih borbi, gladi, bolesti, rana, nesanice, nastajao je masovni heroizam, kalilo se neraskidivo bratstvo narodnooslobodilačke vojske. Tu nad Sutjeskom u Dolini heroja najjasnije su se ocrtali obrisi novog društva
.
Bitka koja je postala sinonim naše revolucije ostaće nepresušni izvor nadahnuća revolucionarima, istoričarima, etičarima, filozofima, - ostaće udžbenik sadašnjim i budućim pokoljenjima.
- NEPRIJATELJ PRIZNAJE
“Tok borbe je pokazao da su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizovane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom koji izaziva čuđenje. Neprijateljsko komandovanje bilo je izvanredno pokretno i – takođe – u odbrani aktivno. Karakteristični su bili masovni napadi snagama prikupljenim na jednom mjestu, izvođeni pri atmosferskim prilikama povoljnim po neprijatelja (kad je nemoguća aktivnost avijacije), i to tamo gdje naša artiljerija nije mogla dejstvovati. Komunistima je uvijek polazilo za rukom da izjednače svoj nedostatak u teškom naoružanju i da, koristeći mrak, maglu i kišu, dođu na odstojanje bliske borbe prsa u prsa. Pri tome, pokazali su se kao fanatični, krajnje uporni, dobri borci, koji odlično poznaju planinsko zemljište.” (General Liters Rudolf, komandant njemačkih trupa u bici na Sutjesci).
- Ukupno je u ovoj ofanzivi angažovano sedam ojačanih okupatorskih divizija sa oko 127.000 vojnika (preko 70.000 nemačkih, 43.000 italijanskih, 2.000 bugarskih i preko 10.000 kvislinških). Te snage podržavalo je oko osam artiljerijskih pukova, nekoliko bataljona tenkova i oko 12 eskadrila avijacije (oko 160 aviona).
- Dugotrajne i žestoke borbe iscrpljivale su do krajnjih granica fizičku snagu boraca i smanjivale brojno stanje jedinica, bez mogućnosti za njihovu popunu. Jedinice glavne operativne grupe izgubile su trećinu svog sastava, ali su osujetile namački plan. Iz redova boraca, komandira, političkih komesara i komandanata iz svih jedinica i krajeva koji su ostali na bojnim poljima V neprijateljske ofanzive, 43 je odlikovano Ordenom narodnog heroja, oni su izraz i simbol ispoljenog masovnog heroizma koji je pobedio u bici na Sutjesci.
- Nezaboravna poruka teško ranjenog komesara Dalmatinca: Davor Radovniković – “Štrko”, rođen 1922. u Splitu, komesar prve čete, prvog batalj. Prve dalmat. brigade, teško ranjen 13.6. na Zelengori, pri proboju iz fašističkog okruženja. Molio je drugove da se ne zadržavaju oko njega. Kad je vidio da mu prave nosila, iskoristio je momenat i ubio se da ne otežava vrlo kritičnu situaciju. U njegovoj ruci nalazila se poruka: “Ne mogu podnijeti da se iz te presudne bitke uzimaju borci da bi me nepokretnoga nosili. Drugovi moji, ne zamjerite i odlučno nastavite!”
L i j e k o v i k o j e s a m k o r i s t i o
ZA SRCE: Cordarone, nitro-glicerin sprej, Andol 100,
Tinidil i Lanitop (ponekad);
DIURETIKE: Fursemid 40 mg i Tiaren;
ZA NIZAK TLAK: Ditamin (rjeđe), a narodne redovno:
kava, crno vino (1 dcl dnevno), kapi propolisa;
ZA VRTOGLAVICU I NESVJESTICU: Tegretol, Stugeron
forte, Torekan (rjeđe), a alternativne redovno:
Cink – prirodni kelatirani 25 mg – glukonat;
D E P – THOUGH (KAL) – oba u kombinaciji dobri se
pokazali – uzimao po jednu tabletu dnevno;
ZA PROBAVU: Panazze, Laxoberal (najefikasniji – nikad
nije zatajio); montana dosta dobra;
RAZNE alternativne kapi: Gloga za smirenje, za tlak...
RAZNE vitaminske kombinacije – komplete.
FDC – THERAVIT MTM – ima najviše željeza – dobar je.
MAGNEZIJ – pjenušave tablete, osvježava itd.
BIOTTA – povrtni sokovi izvrsni su, koriste se u terapiji
zajedno s čajevima, a i solo. O njoj su dana
podrobna objašnjenja u rukopisu.
M E D A sam dosta svakodnevno jeo, i kavu sam medom
sladio. Tijekom terapije sam redovito trošio med
od vrijeska i kadulje. Medovina je također zdrava,
vrlo ukusna i dobra kao zamjena za vodu.
IZ STAROINDIJSKE MEDICINE
I ISCJELITELJSTVA:
“Tvoja sudbina leži u tvojim rukama jer svaki prst ima ulogu i moć. Onaj koji te moći zna koristiti može uspješno sačuvati svoj duhovni mir i tjelesno zdravlje”.
(Kešav Dejv, iscjelitelj i učitelj, Nju Delhi)
MUDRA (PETLJA) “Spas života”, spasila je mnogo ljudi. Ima funkciju prve pomoći. Čim osjetite znakove početka srčanog napada – čak i u slučaju srčanog napada, ona rješava mnoge komplikacije na srcu. Djeluje brže od nitroglicerina. Aktivira se s obadvije ruke tako da kažiprst savijemo u osnovu palca. Istovremeno spajamo vrhove domalog i srednjeg prsta s vrhom palca. Mali prst je uspravljen.
O “Petlji spas života” slušao sam od naših pomoraca (Lekso Nezmeškal, kapetan duge plovidbe i dr.) Koristim je duže vremena. Naročito je efikasna u smirivanju aritmije. Prošle – 2003. godine sam dobio knjigu “Mudre, boje, magneti”, autora prof. Bore Štambuka, u kojoj na oko 180 str. piše o tim, za nas laike, zagonetnim temama.
KONDICIJA - POGONSKA I ZAŠTITNA
SNAGA ORGANIZMA
Od kondicije je ponajviše zavisio ishod borbe organizma protiv raka, koji je permanentno nemilosrdno napadao i crpio snagu i vitalnost organizma. Svjesni ozbiljnosti situacije, planski smo svestranije kontinuirano djelovali: te aktivnosti su počinjale još u krevetu. Obavljene su osnovne vježbe kao priprema za ustajanje. Često me budila aritmija koju sam uspješno smirivao aktiviranjem “Petlje spasa”.
Nakon ustajanja sam par minuta koristio kućni – stojeći bicikl. Kad god je to bilo moguće koristio sam šetnje u granicama svoga mogućeg radiusa kretanja. Sport je za kondiciju bio najvažniji. Koristio sam boće (baline), mini golf i pomalo plivanje. Boće su bile najpogodnije, pa sam ih najviše i koristio. Neizmjerno su mi pomogle, pa evo da o tome starodrevnom i za sve uzraste pogodnom popularnom sportu nešto više kažem:
“Boćanje ne poboljšava samo fizičko zdravlje, nego i intelektualne sposobnosti čovjeka – već je 300 godina p.n.e. ustanovio poznati grčki liječnik Galen. Ono, naime, poboljšava opću koordinaciju pojedinih dijelova tijela, osjećaj preciznosti i ritma, razvija osjete i ravnotežu, vježba pamćenje i utječe na koncentraciju.
Boćanje – igru s kuglama, koju su navodno voljeli i stari Egipćani, danas u svijetu postaje sve zanimljiviji oblik rekreacije. Uz Francuze i Talijane, naročito su Hrvati i Slovenci u toj igri otkrili izvor pravog sportskog ponosa. Na svjetskom prvenstvu 1997. godine Hrvati su se upisali među svjetske prvake, a 1999. na Svjetskom prvenstvu u parovima slavili su Slovenci, organizatori Svjetskog prvenstva 2001. godine.
Strast prema metalnim kuglama promjera 95 do 100 mm i težine 1000 do 1150 grama natjecatelji se dokazuju znanjem i preciznošću, ali i snagom i izdržljivošću. Boće treba što više približiti bulinu (maloj kugli), što se može postići na razne načine – približavanjem te izbijanjem. Fizička angažiranost boćara, koji mora dobro ocijeniti kako baciti boću, iziskuje stalni pokret mišića cijelog tijela”.
Boćarski sport je za mene više od igre i rekreacije. To je prilika i za dragocjenu komunikaciju s više prijatelja: boćarskim veteranom Sabom (Sebastijan) drugujem i igram boće već peto desetljeće. Rođeni smo istoga dana, mjeseca i godine, davne 1922. On u Velaluci, na Korčuli, a ja u srednjoj Hercegovini. Oba njegujemo vedrinu narodnog humora. Sabo nam je donio i jednu boćarsku pošalicu, iznjedrenu, bit će među boćarima otočanima: “Ko ne zna da igra na buće, taj ni čovik, neka sidi kod kuće!”. Pretekao me je i u obiteljskim dostignućima i veleuzvišenim zvanjima. On je pradida, a ja djed. Obojica igramo boće s potomcima. Ja odavno s unucima, a Sabo odnedavno – ponekad s praunukom. U igri boća, po šalama i prijateljevanju, vrlo su nam bliski: Lovor, koji i bulina često pogađa i među reprezentativcima ima zavidan renome. Milan je vrstan sukač i preko ljeta, od svibnja do listopada boravi u Istri i igra u Drugoj županijskoj ligi. Kompletni smo tek kad nam se pridruže Mušo, Niko, Rade, Ivo...
I u vrijeme zdravstvene krize, navraćao sam na boćalište. Bacio bi po koju boću i malo s boćarima proćaskao. Planski, sam svaki sljedeći dan, ostajao po koji minut duže i zaigrao koju boću više. Kad sam izgurao na deset minuta igre, to je bio snažan podsticaj za još duže i više. Trebalo je vremena i fanatične upornosti dok sam izgurao na pola sata. Tek tada su mi boćari rekli da su bili izgubili nadu u moje ozdravljenje, misleći da mi je blizu kraj. Trudili su se za sve vrijeme da me ohrabre i raspolože stvarajući vedru atmosferu. Viceva, šala, raznih zgoda nije manjkalo, pažnje i predusretljivosti također. Uključivali su me u igru odmah, čim bi stigao – dali bi drugoj strani dvije boće i igra bi se nastavljala bez zastoja. Bilo je i pokušaja dodavanja boća da se ja ne saginjem. To sam odbijao – potrebnije se meni saginjati – zahvaljujući se na drugarskoj pažnji i nudeći da i ja njima dodam, što bi završavalo osmijehom i sportskim pozdravom. Lovor je bio nenadmašan u susretljivom usputnom dovoženju na boćalište i vraćanju. Sve je to bila veoma dragocjena terapija, koja je skupa s ostalima – koordinirano – dala dosta pozitivnih rezultata!
Ljudi koji se bave sportom biološki su mlađi 10 do 20 godina!
K O M U N I K A C I J E
Izgrađujemo
još humanije društvo koje će organiziranije i
uspješnije štititi i čuvati ljudsko zdravlje i
živote!
Mnogim ljudima je potrebna
svestranija, organizirana i kontinuirana pomoć. Pišući
o svojoj bolesti, ja sam na više mjesta govorio o TIMU rodbine
i prijatelja, koji su bili moja k r i l a, u m i p o g o n s k
a s n a g a. Bez njih i njihove svestrane kontinuirane pomoći,
ne vjerujem da bih uspio odoliti opakoj bolesti. Skoro da to ne bih
ni teoretski mogao. Takvo je bilo mišljenje i više
iskusnih liječnika, specijalista, kao i opće mišljenje!
Uobičajeno je da se pred
bolesnikom prikrivaju teža, a pogotovo teška oboljenja. Vrlo
su različita mišljenja, treba li bolesniku reći
cijelu istinu?! Mislim da treba reći istinu, ali istovremeno
ukazati mu i na mogućnost liječenja – budeći mu
nadu u izlječenje, kako bi ga se pripremilo da ne podlegne
panici i da se bori. Veoma je važno kako će se bolesnik
pripremiti za takvo saznanje. Dobro bi bilo da tome činu
prisustvuje zajedno s liječnikom i s nekim od rodbine, ili
uglednih i utjecajnih prijatelja, u čiju riječ i pomoć
bolesnik vjeruje!
Od blagovremenog saznanja istine
obično zavisi i pravovremenost pronalaženja adekvatne terapije i
početka njezine primjene, što može biti presudno za
konačan ishod liječenja. Oni koji odugovlače s
informacijom o pravoj dijagnozi, preuzimaju na sebe veliku
odgovornost, jer zakašnjenja mogu pospiješiti tragičan
završetak i eventualno biti jedan od suuzroka veće patnje
i gubitka života.
U svakom slučaju
bolesniku treba hitno organizirana pomoć. Ljudi, sve više
ovise jedni od drugih! “Ako hoćeš da nađeš
boga, služi čovjeku!” (Vivekananda). Bolesnika se ne smije
prepustiti samom sebi. Dužni smo ga sačuvati od panike jer nema
toga tko se ne plaši “neizlječive bolesti”.
Strah od vlastitog kraja nosi svaki čovjek u sebi i svatko ga na
svoj način pokušava umanjiti. Tjeskobe i zabrinutost
smanjuju obrambene sposobnosti organizma, a time i izglede za
ozdravljenje. U takvim krizama, pomoć rodbine, prijatelja, ljudi
“dobre volje” i “Lige protiv raka” –
zajedno s liječnicima, imaju presudnu ulogu da se bolesniku
vrati samopouzdanje i, po mogućnosti, se uvjeri da može
pobijediti r a k!
Svestranijom, uvjerljivom
komunikacijom i adekvatnom pomoći, mnogo se postiže: Bolesnik se
sa više nade i elana zalaže, odvažnije se ponaša i u
cjelini harmoničnije djeluje, što se uzajamno prožima i
daje puno bolje, a ne rijetko i željene rezultate.
“Čovjekov
život nije samo njegov; ko ga želi oblikovati, mora imati pomoć
okoline, ili neće uspjeti” (Tagore).
K o m u n i c i r a
nj e s b o l e s n i c i m a
Dr. Kruif:
“Čudotvorno sredstvo u bolesti – to je lijepa riječ”
Uobičajeno je da se ode u
posjet, ponese neki paketić i poželi ozdravljenje, smatrajući
da je time vratio dug. Ne! Naš je dug prema čovjeku
uopće, a pogotovo prema težim bolesnicima, mnogo, mnogo veći.
Dužni smo se u svojim mislima i pred vlastitom savjesti postaviti u
položaj dotičnog bolesnika, pa mjereći o sebi –
cijeniti koliki je i kakav naš dug! Preko liječnika,
rodbine i prijatelja ustanovit ćemo kako i u čemu naša
pomoć može biti najkorisnija.
“Čovjek
je po prirodi društveno biće” (Aristotel). Najbolji
su pokloni: topao osmijeh, ljubazan pogled, nježan dodir,
prijateljski zagrljaj... Možda knjiga, ali kakva? Treba čovjeka
poznavat i prilagođavati mu se.“Dokolica bez knjige je
smrt i pogreb živog čovjeka” (Seneca).
“Vedrini
bi, kad god se pojavi, trebalo otvoriti vrata i prozore: ona nam
nikad ne dolazi nezgodan čas.“ (Schopenauer).
Jedna američka studija, rađena
poslije Drugog svjetskog rata, a odnosi se na preživjele logoraše
iz koncentracijskih logora, pokazala je da su samo one osobe koje su
imale smisla za humor poslije preživljenog pakla mogle nastaviti da
žive i da odviše ne pate – podsjećajući se
stalno na ona mučna i užasna iskustva.
Specijalisti gerijatri su dokazali
da su stare osobe, koje imaju jače izraženo osjećanje
humora, najčešće veoma zdrave. Zaključak se sam
nameće: ako želite da budete dobrog zdravlja i dugo živite,
smijte se što je moguće češće. Na kraju
šala, smijeh treba ozbiljno shvatiti!
S M I J E H
Smijeh je veoma značajna
ljudska osobitost. U bližoj i daljnjoj prošlosti bilo je
previše raznih oskudica i problema, ali smijeha i pjesme u
izobilju. Danas je te, više nego dragocjene, duševne
hrane i nezamjenjivog zdravstvenog eliksira, nažalost, sve manje i
manje, iako je još odavno dobro poznato da smijeh:
- poboljšava rad srca i opušta nerve i mišiće;
- blagotvorno djeluje protiv uznemirenosti;
- povećava kapacitet pluća i masira dijelove
abdomena;
- rasterećuje čitav organizam mnogih tegoba i td.
“Vedrina duše stiče se kad god su duboke težnje u
harmoniji sa razumom”. (Payot)
“Vedrina i veselje su sunca pod kojima sve uspijeva”
(Jean Paul)
Veoma je važno i kod sebe stvarati naviku da se pokreću veselije teme i pričaju šale. Svatko može, ako baš hoće, prepričati interesantnu anegdotu, šalu, pa i “mastan” vic, zašto ne?! “...Društvu je milije da ga zabavimo nego da ga poučavamo”. (Kniegge)
“Ako se smiješ na svoj račun, uskraćuješ drugima to
zadovoljstvo”.
(Lec)
Č u v a j m o s e p e s i m i s t a !
Neophodno je izbjegavati pesimiste, naročito za vrijeme teže zdravstvene krize, pogotovo one koji su u stanju stvarati samo loše raspoloženje. Čovjek je takvo društveno biće koje se ne može osjećati dobro ako nije okružen povjerenjem, poštovanjem i ljubavlju. Nedostatak zadovoljstva i normalna raspoloženja često uzrokuju uznemirenja i razočaranja koja afektivne probleme pretvaraju u psihičke patnje. Svako negativno uzbuđenje: ljutnja, strah, ljubomora, mržnja... štete zdravlju.
Još šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, predsjednik američkog društva za rak E. P. Pendergras, ukazivao je na postojanje “opipljivih dokaza da stres i tuga utječu na razvoj bolesti”.
Svako negativno osjećanje trebalo bi biti što prije otklonjeno, a usamljenost treba biti pobijeđena približavanjem sličnima i po uzoru na one koji postižu uspjehe u borbi sa sličnim nevoljama!
“Čovjek koji je povučen u samoga sebe, ne može da ostvari svoj vlastiti život. Potrebno je da iziđe iz sebe.” (Tagore)
Nije malo onih koji nisu u stanju da s a m i “iziđu iz sebe”. Humani i drugi etičko - moralni principi pokreću lj u d e d o b r e v o lj e da ne zaboravljaju ljudske nevolje! To je pitanje svih pitanja!
“Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo”
(Ivo Andrić)
Nitko od živih ljudi u današnjim svjetskim prilikama i ekološkim neprilikama ne može biti siguran da se sutra neće suočiti s rakom i drugim opakim bolestimač. Zar nije logično najozbiljnije razmišljati o s l o ž n o j , jedinstvenoj, općeljudskoj i sveopćoj svjetskoj p r e v e n – c i j i !
Do sada,
i sada, ne samo “gase požari”, s djelomičnim
uspjehom.
“Gdje je ljubav i sloga, tu je
bog!” (Gandhi)
Pogledajmo gdje je i kakva je sloga oko otklanjanja uzroka o z o n s k i m r u p a m a i milijuna drugih pogibeljnih uzročnika koji sve masovnije uništavaju najproduktivnije snage čovječanstva od četrdesetih do šezdesetih godina s t a r o s t i. To se zna, a zna se i kuda to vodi!!!
Zašto Ujedinjene nacije, Svjetska zdravstvena organizacija i druge slične institucije, sve religije i sve druge relevantne snage, ne zvone na uzbunu, a ponajviše i najgromoglasnije organizacije za borbu protiv raka?!
Čovječanstvo je obolilo od nezasitnih apetita za zgrtanje bogatstva! Stanimo i zapitajmo se: ZAR NAM LJUDSKI ŽIVOTI nisu najveće i najpreče bogatstvo?!! Koliko relativno mladih ljudi u dobi najproduktivnijeg stvaralaštva, punih životne snage, svakog trena umire od opakih bolesti, a mi se ponašamo kao ovce, ošamućene mrkim vučjim pogledom i razjapljenim raljama!
Svi smo mi ONO što činimo, ili ne činimo, a trebali bi da činimo. Pjesnici su rekli: “Svi su ljudi braća”. Bravo, budimo braća!
“Međ’ sobom ljudi su braća!
Tako kaže svet nam ceo.
Ja ne mogu to poreći
I ako bih, možda, hteo.
Sad vjerujem i ja u to.
I s dvojicom kad sam biv’o:
U jednom se uvijek Avelj,
A u drugom Kain skriv’o!
(Minajev)
Nadajmo se i težimo da s pjesnicima Z A J E D N O PJEVA CIJELO ČOVJEČANSTVO i vjeruje da su ljudi među sobom braća!
U
Sarajevu – i negdje više u Evropi, postalo je moguće
još od davnih vremena, da postoje na nekoliko stotina
četvornih metara bogomolje svih monoteističkih religija:
judizma, islama i kršćanstva u pravoslavnoj, katoličkoj
i protestantskoj varijanti. To je Sarajlijama ne samo normalno, nego
i obogaćujuće za duhovni život grada. – kaže fra
Marko Oršolić, voditelj međunarodnog centra za
promociju međureligijskog dijaloga, pravde i mira –
“ZAJEDNO”.
Ozlojeđen bujanjem mržnje i
zločina devedesetih godina dvadesetog vijeka, fra Marko Oršolić
reagira:
“Bosnu je zateklo trostruko
zlo jer su nacionalni lideri izveli puč nad narodima i
degradirali ih na srednjevjekovna plemena kojima su oni postali
poglavice... Ne želim poravnavati krivnju, ali želim biti pravedan.
Jer, znate, ne možete vi shvatiti 1991. godinu ako odbijate znat za
1941. godinu...”
“K o z m o p o
l i t s k i p a r k”
U središnjem
prostoru između Katedrale, Saborne crkve, Begove džamije i
Sinagoge, nalazi se d i v a n p a r k u kojem se, iz bogomolja,
mogu čut i slušati molitve:
- Oče naš, iže jesi na
nebesi...
- Ave marija, gratia plena...
- Bismilahir – rahmair –
rahim...
- Baruh ata adonaj...
Ove riječi, ove molitve,
odjekuju vijekovima na ovim prostorima i u srcima Sarajlija!
U ovaj
kozmopolitski park rado dođu i mnogi ateisti da bi uživali u
tamošnjoj predivnoj atmosferi. Ta sveukupna događanja
mogla bi se nazvati i kozmopolitskom harmonijom, što
potvrđuje više raznih ali sveukupno skladnih i prijatnih
tonova!
To potvrđuju i zlatna nepisana
običajna pravila koja poštuju svi ljudi D o b r e v o
lj e:
- tuđe
vrijednosti i svetinje se poštuju kao što se svoje
vole;
- Njeguje se ono što ljude
spaja i dobru volju stvara, a prevladava ono što ih razdvaja i
sukobljava;
- većina ateista poštuju i cijene vjernike koji se na djelu vladaju prema deset božjih zapovijedi i takvi vjernici poštuju takve ateiste.
Dobro bi bilo
da takva pravila uđu i u USTAV EVROPSKE UNIJE!
OHRABRAJUĆI
REZULTATI DRUGOG CIKLUSAKOMBINIRANE TERAPIJE
Drugi ciklus
kombinirane terapije trajao je 42 dana. Počeo je 25. rujna, a
završio 5. studenoga 2000. godine. Terapija je maksimalno
disciplinirano i vrlo odgovorno provedena. Najveće poteškoće
su mi pravile česte vrtoglavice i nešto rjeđe
nesvjestice. Vrtoglavice su znale trajati satima, a nesvjestice oko
desetak do 15 minuta. I spomenute i razne druge smetnje su tijekom
ovog ciklusa terapija postale nešto podnošljivije. U
cjelini uzevši, postignuti su relativno ohrabrujući
rezultati:
- bolji apetit i prestanak gubljenja
na težini,
- mirniji i nešto duži san,
- uporne vježbe, šetnje,
sport... dali su najbolje
rezultate,
- radius kretanja se više
nego udvostručio,
- igra boća produžena je s oko
10, na oko 30 minuta,
- dužina plivanja se više
nego udvostručila...
Cjelokupno stanje je ukazivalo da se prava borba protiv podlog raka, koji se malo pritajio, ali ne i kapitulirao, tek treba odlučno nastaviti. Na to je, pored ostalog, ukazivalo i sporo smanjenje sedimentacije: sa 97 na oko 70. Slično je bilo i s ostalim pretragama. Svugdje izvjesno, ali tek ohrabrujuće poboljšanje.
Moj brojan i vrlo homogen tim rodbine i prijatelja, koji nose u sebi najviše etičke, a većina i intelektualne vrijednosti, u kome je, pored ostalih, odano surađivalo dvadesetak fakultetski obrazovanih vrlo savjesnih intelektualaca, divnih, životno i radno iskusnih ljudi, jedinstveno se složilo da treba nastaviti kombiniranu terapiju. Ti rezultati su kod većine probudili zračak nade da bi terapija mogla uspjeti.
Od samog početka bolesti, a pogotovo od neuspjele operacije i izlaska iz bolnice, većina se mojih vjernih suradnika nije izjašnjavala, niti puno komentirala, ali su svi kao jedan činili sve što su mogli da mi pomognu i olakšaju ozbiljnu situaciju. Većina se njih diskretno dogovarala i planski djelovala kako da mi što više odvrate pažnju od misli na bolest i što svestranije pomognu.
Bilo je na pretek interesantnih, poučnih, manje-više vedrih kazivanja, anegdota iz raznih vremena, zemalja, žanrova, što je stvaralo interesantnu atmosferu koja je potiskivala brige. Ti dobri, dragi ljudi bili su većinom umirovljenici. Imali su bogato životno iskustvo i bili nepresušni izvori raznovrsnih interesantnih kazivanja. Znalački bi privukli pažnju i postepeno uključivali prisutne u razgovor. Činili su to vješto i nenametljivo. Organizirano su se pripremali i raspoređivali tko će s kim i kada doći. To je bilo više od posjete! Nešto kao redovan obilazak. Upravo su bdjeli nad mojim stanjem i raspoloženjem. To se protezalo i na šetnje. Uvečer bi se dogovarali za sutra.
U Grad sam više puta išao s ing. Ratkom Taušanom. Prošetali bi kad bi nam vrijeme odgovaralo i do Porporele. Ratko bi uživao promatrajući s Porporele panoramu krovova Grada. S ushićenjem je govorio o skladu, ljepoti i specifičnosti dubrovačkih krovova, ističući da niodkud ne izgledaju tako predivno kao kad se s Porporele gledaju. Taj stari građevinac i neumorni arhitekt, strastveni je zaljubljenih uspješnih ostvarenja, djela ljudskog stvaralačkog uma i genija. Užitak je bio slušati ga i gledati s kakvim umijećem i zanosom sve to objašnjava. Prilikom svakog novog dolaska na Porporelu, uvijek iznova očaran ljepotom toliko dragog nam Grada, Ratko bi se prvo okretao prema panorami krovova i s ushićenjem ih posmatrao, diskretno im se klanjajući, kao pobožan vjernik pred oltarom.
Na povratku s Porporele redovno bi navratili u Gradsku kavanu, gdje bi, uz dobru kavu, proveli bar uru vremena u razgovoru ugodnom. Skoro redovno je s nama bio u društvu Milan Kosović, rođeni Dubrovčanin, umirovljeni ekonomist, a neki put i Rafo Rodin, dugogodišnji direktor hotela Excelsior. Kao po nekom nepisanom pravilu, najviše bi nam vremena proteklo u razgovoru o Mostaru i njegovim vedrinama, gdje smo Ratko i ja proveli najljepše godine života. Slušajući naša vedra kazivanja, kojima kraja nema, Milan bi se sav u uho pretvorio i grohotom smijao. Po njegovom izboru, ispričat ću vam jednu istinitu vedru anegdotu: U Sarajevu je, u republičkim institucijama, radila jedna grupa Mostaraca koja je često odlazila u Mostar, na vikend. U nedjelju bi se oko 9 sati našli u hotelu Neretva, na kavi. Jedne nedjelje je dr. Nidžo Zec zakasnio 15-tak minuta. Kad je stigao, još stojeći je rekao da ima važnu novost – da mu je jedan kolega, koji radi u Švicarskoj, rekao da je pouzdano utvrđeno da svježa kokošija jaja stimulativno djeluju na mušku potenciju. Na to, u istom trenu, reagira Ćazim Ugljen, poznati inženjer rudarstva, tadašnji ministar u vladi Republike Bosne i Hercegovine:
- E, moj Nidžo, kad bi ti to tako bilo, svi bismo ti mi u ćumezu (kokošinjcu) spavali!
Netko je iz društva, kroz glasan smijeh dopunio: “Ne bi dali jaju ni da u gnijezdo padne, već da ga se taze, još topla dočepamo.”
Ratko je rođeni Mostarac. Izvrsno poznaje i staru i noviju povijest rodnog grada, pa i mnoge vedre anegdote i šaljive dogodovštine. A najradije recitira Šantićeve, Šimićeve i Đikićeve pjesme. I sad’ u 86-toj godini života, kad recitira Šantićevu pjesmu VEČE NA ŠKOLJU, koja je ušla u Antologiju svjetske poezije, zanosno uzdrhti:
Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak;
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.
I jeca zvono
Bono
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.
.......
I san sve bliže
Stiže.
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.
Većina članova našeg tima bili su vedre naravi, a svi realistični optimisti. U njihovom društvu nije se moglo ostati pasivnim ni odveć zabrinuti...
“Ne liječi se tko se brine”
(natpis na javnom kupalištu u starom Rimu)
“Nema boljeg liječnika od vedrog prijatelja” (Cato)
„Samoća i čamotinja pretežak su davež ljudske duše“
(Čabro)
„Ne prepuštajmo samom sebi ni iskusna, duhom jaka
bolesnika. Svatko
je ranjiv kad gleda smrti u oči!“ (Čabro)
I d j e c a s u m i d o s t a p o m o g l a
S njima sam uvijek bio u dobrim odnosima. Nije mi se teško spustiti na njihovu razinu. Poigrati se, družiti i rado prijateljevati u pravom smislu te riječi. Predivan mi je svaki trenutak proveden u njihovom društvu. Djeca su zaista najbolji ljudi! Bolji od odraslih, a kakvi će biti kad odrastu, najviše će ovisiti od odraslih.
Vedra dječja lica s vječitim osmijehom, znatiželjni, naivni i nevini pogledi, osvajaju sugovornika cijelim bićem. Nigdje se nisam lakše ni brže odmarao i oporavljao od naporna posla i društvenih obveza kao kad sam bio s njima.
Ponajvažnije je prilagoditi teme i razgovor njihovom uzrastu. To se, unošenjem što više vedrine u kazivanje, relativno lako postiže. Uvijek mi je to polazilo za rukom, naročito po objavljivanju moje knjige “Učimo od Tita” pisane prvenstveno za mladu generaciju, koja sadrži dosta interesantnih fragmenata i vedrih anegdota.
Nezaboravni su mnogi susreti sa škomskom, radničkom i studentskom omladinom, na koje sam često odlazio sa starim profesorom, pokojnim Lukom Ivankovićem, rođenim na otoku Šipanu, bivšim direktorom dubrovačke gimnazije, od kojega se uvijek moglo ponešto korisno naučiti, naročito iz oblasti pedagogije. Rado je citirao Gandhija: “Pametni roditelji dopuštaju svojoj djeci da po neki put i pogriješe”. Luka se i u devetom desetljeću života i šestoj deceniji pedagoškog djelovanja rado družio i šalio s djecom. Slava i hvala Luki Ivankoviću.
Moje drugovanje s djecom i omladinom nije ni tijekom bolesti prestajalo. Unučad su bila i ostala neraskidiva veza. Unuke Karmen i Tere svaku večer bi se javile telefonom, a tjedno bi i došle vidjeti baku Milku i djeda. Uvijek bi donijele po neku novu šalu, ili bar zagonetku. Baka bi po njihovom izboru pravila musaku, koju bi jele s boljim apetitom nego ijednu drugu hranu. Dok bi Karmen pomagala baki, Tere bi sjela pored mene i pribivši se uzame, rekla bi: “Da malo uživamo”. Ona je tek “prvačić” (bila tada), vječito nasmijana i dobro raspoložena. Svojim vedrim okicama potiskuje svaki teret, brigu i neraspoloženje. Karmen je već ozbiljna djevojčica. Povremeno se javi na dječjoj stranici “Dubrovačkog vjesnika”. Lijepo zapaža i opisuje: o Stradunu, proljeću, prirodi... Unuci Jug i Maro, studenti su u Zagrebu. Redovno se javljaju i interesiraju o našem zdravlju, raspoloženju i nizu pojedinosti iz kojih bi dobili jasniju sliku o nama, vješto skrećući na put vedrine i optimizma, kako bi nas oraspoložili i samim svojim javljanjem. Za baku i djeda je to bioenergija i duševna hrana!
TREĆI POBJEDONOSNI CIKLUS
KOMBINIRANE TERAPIJE
Treći ciklus kombinirane terapije otpočeo je sedmog siječnja, odmah po isteku neophodne pauze između dva ciklusa, i završio 16. veljače 2001. godine. Tijekom pauze (od 06.11.2000. do 06.01.2001.) izvršene su dopune čajevima i sokovima, kao i druge potrebne pripreme, kako bi se terapija mogla uspješno primjenjivati.
Već smo tijekom prve probne kraće terapije, koja je trajala 21 dan i drugog ciklusa u trajanju 42 dana, stekli dragocjeno iskustvo, tako da smo s još više sigurnosti i preciznosti provodili treći ciklus, koji je također trajao 42 dana. Slično je bilo i u savlađivanju popratnih tegoba bolesti, kojih je bilo i previše, jer je bolest bila još u punoj snazi, žilavo se odupirala i napadala.
Sredinom trećeg ciklusa, u Dubrovniku je desetak dana boravio prim. dr. Ivan Zdenković, poznati zagrebački liječnik za plućne bolesti. Stari smo poznanici i istinski dobri prijatelji. Svakodnevno smo, za tih desetak dana, provodili po neku uru vremena zajedno. Došao je u pravo, bolje reći za mene dosta kritično vrijeme. Prvi dio terapije, koji sam baš tada završavao, posebno je bio naporan. Dvije grupe čajeva, povrtni sokovi (BIOTTA) i pretrpanost terapije drugim sadržajima, te raznim reakcijama bolesti, bili su me jako iscrpili! Osjećao sam opću malaksalost. To je imalo znatnijeg odraza i na moju sveukupnu energiju koja je više nego potrebna da bi se uspješno provodila tako opsežna, složena i teška terapija.
Doktor Ivan je tu moju krizu odmah primijetio i cjelovito sagledao, tim prije što je pratio tijek moje bolesti od samog početka. Redovno se iz Zagreba javljao i dosta često dolazio u Dubrovnik. Uvijek smo se radovali njegovom dolasku, susretima i razgovorima s njim! Bilo nam je to svojevrsno osvježenje i hrana za dušu. Osvajao je sugovornike svojom neposrednošću, toplinom i intelektualnim darom da ozbiljan razgovor i tmurne teme izvede na put ugodne vedrine i optimizma. Tako je bilo i ovoga puta.
Cato, rimski državnik i pisac kaž: “Nema boljeg liječnika od vedrog prijatelja”.
U vezi moje bolesti sve ga je interesiralo, a ponajviše najnovija kriza. Bila je to svestranija analiza. Odmah na početku privukli su mu pažnju:
- program, plan i sustav organizacije liječenja, odnosno provođenja trećeg ciklusa terapije. Pošto se detaljnije upoznao komentirao je: - Sreća je što pored tako jako volje i odlučnosti imaš svestranu podršku i stručnu pomoć obitelji i dosta odanih prijatelja. Čvrsto vjerujem da za vas nema nesavladivih teškoća. Nisu izostali ni detaljniji dragocjeni savjeti. Njegova vedrina i optimizam koje je znalački prenio i na nas, imali su višestruku vrijednost!
Zaintrigiralo ga je kombiniranje (kompatibilnost) prirodne i znanstvene medicine, koja je kod mene došla do izražaja, što smatra značajnim iskustvom (o tome na 112. strani detaljnije);
Svestraniju komunikaciju smatra vrlo značajnim dijelom terapije kod bolesnika i liječenja uopće. Intelektualni rad uspješno odvraća pažnju od mišljenja na bolest. Vođenje dnevnika znači: razmišljati, pisati, čitati – višestruke su korisne aktivnosti a svakodnevno bilježenje svih aktivnosti omogućuje analitički osvrt ABC na kraju dana i uočavanje grešaka i propusta koji bi se sljedećeg dana otklonili. To bi omogućilo samokontrolu i praktičnu pomoć. Tako se rodila ideja da se ti zapisi sačuvaju. I evo, sad su postali baza za ovu knjigu. Kroz te se bilješke vidi da je bila dobra suradnja sa zdravstvom i posebno s neumornim mjesnim liječnikom dr. Domesom.
Legendarni Hipocrat kaže: “Čovjek nosi ljekara u sebi, treba mu samo pomoć u radu”.
Pred povratak doktora Ivana u Zagreb, dogovorili smo se da odmah po završetku trećeg ciklusa napravim CT, kako bi se ta snimka usporedila sa snimkom CT napraviljenom uoči operacije i da obje snimke pošaljem njemu u Zagreb da ih sa svojim kolegama onkolozima prostudiraju. Ubrzo je tako i bilo.
I P O N O V N O S E R O Đ E NJ E
D O G O D I L O !!
ABC:
“Ne prepusti svoje oči slatkoći sna, prije nego što si tri puta ispitao svoju aktivnost tokom dana. – Kakvu grešku sam učinio? U čemu sam pogriješio? Šta treba da uradim? Počni od svoje prve akcije i zatim redom. Ukori sebe za ono što si rđavo učinio; raduj se onome što je bilo dobro”.
(PYTHAGORAS)
A ŠTO JE BILO OD TUMORA, KUD JE I KAKO NESTAO?!
Treći ciklus kombinirane terapije završen je kako je i planirano 16., a CT snimljen 27. veljače, 2001. godine. U međuvremenu sam izvršio i druge pretrage (krvi, urina) i sa svim tim nalazima otišao kod dr. Domesa, s kojim sam u stalnom kontaktu. On je prvi usporedio najnoviju snimku CT sa CT snimkom snimanom prije oko 11 mjeseci, pred operaciju 23. 03. 2000. godine. Uočio je razliku, ponovo uspoređivao i dva i tri puta. Promatrao sam ga kako pažljivo, maksimalno koncentriran uspoređuje snimke CT. Imao sam dojam da je u dilemi. Pitam ga kakav je dojam? – Mislim da će trebati pogledati još i na ultra zvuk – odgovara poslije kraće stanke, dodajući da mu se čini kao da se tumor širi na limfe, ali da sve to treba još prostudirat.
Kasnije se ispostavilo da mu je stvaralo dilemu: nestanak tumora (veličine muške šake). Nepojmljivo je bilo da je stvarno nestao! Nametalo se pitanje – a gdje je?!
Kroz oko mjesec dana, početkom travnja, trebao sam otići na godišnji kontrolni pregled kod kirurga dr. Dalmatina. Nisam imao strpljenja čekati da se navrši puna godina od operacije, pa sam otišao 14. ožujka. Doktor Dalmatin je pregledao područje operacije i posebno ožiljak i stomu, a zatim usporedio snimke CT. Začuđeno je stao, pogledao me, pa ponovo još preciznije uspoređivao snimke i još jednom pažljivo opipao područje tumora. Prišao mi je, očigledno ugodno iznenađen, sa polusmiješkom na licu, upitao me: “Kako je s mokrenjem?” Odgovorio sam da je bilo teškoća i da ih ima još, ali nešto manje. “A kateter?” Čim je spomenuo kateter, uznemirila me i pomisao na to pomagalo. Stoma, pa još i kateter! Savladao sam mrzovolju i odgovorio: “Do sada, na sreću, nisam još, pored stome i kateterom zakićen.” Upitno je, i više kao za sebe izgovorio: - A mjehur?! – Šutio sam, sjećajući se teksta otpusnog pisma “tumor veličine muške šake infiltrira u potpunosti mjehur i okolne strukture tako da je inoperabilan..”
Kirurg je prekinuo kratku stanku pitanjem: A što ste uzimali, koje lijekove ste uzimali?! – Kombiniranje prirodne i znanstvene medicine – odgovorio sam.
R A K J E B E Z K L I J E Š T A O S T A O I N E S T A O !
“Ako svaku stvar postaviš na svoje mjesto i svakom poslu odrediš pravo vrijeme, plan se mora ostvariti”
(Franklin)
Moji pregledi kod dr. Domesa 13. i kod kirurga dr. Dalmatina 14. ožujka 2001. godine, ostali su nedorečeni i bez jasnih dijagnoza. Moj dojam je bio da nalazi CT, koje su pažljivo uspoređivali i proučavali, sadrže nešto što mi ne žele ili još ne mogu reći, niti definirati dijagnozom. To je Domes dao jasno naslutiti. Dalmatin je svojim držanjem dao naslutiti da mu se nalaz svidio, ali je ostao nedorečen, pa sam i ja svojim odgovorom na pitanje “što sam koristio?” ostao nedorečen, rekavši “kombiniranje prirodne i znanstvene medicine”, izrazivši spremnost da ću rado to objasniti kad god hoće.
Ta mi je liječnička nedorečenost stvarala nepodnošljivu neizvjesnost. Sutradan, 15. ožujka, zorom ranom napisao sam pismo dr. Ivanu Zdenkoviću (kopija u prilogu) i zajedno s nalazima poslao u Zagreb. Šesti dan – 21. ožujka, doktor Ivan se javio telefonom. Nije me našao pa je poručio da su nalazi i z v r s n i i da će me popodne nazvati.
Oko 15 sati, javlja se dr. Ivan:
- Dragi prijatelju, neizmjerno mi je zadovoljstvo da ti mogu javiti r a d o s n u vijest: N a l a z i s u t i i z - v r s n i ! Detaljno sam ih pregledao i nisam mogao svojim očima povjerovati! Ponovno sam ih temeljito prostudirao, a zatim odmah uzeo nalaze i otišao kod mojih kolega, naših iskusnih specijalista onkologa. Zajednički smo pažljivo pregledali cijelu dokumentaciju, a CT nalaze vratili i poduže ih zadržali na usporednoj analizi. Naš je zajednički zaključak – sve trojice – da je to pravo čudo, a pogotovo kad smo CT nalazima priključili OTPUSNO PISMO! KARCINOM VELIČINE MUŠKE ŠAKE JE NESTAO!! Nije izvađen, nije zračenjem ni kemoterapijom uništen, a nekim ČUDOM je nestao! A pošto čuda ne postoje, postavlja se pitanje kako je to u s p j e l o ?!!
Dok knjiga ne iziđe i da pravi odgovor – kako smo savladali opaku bolest?! nudim vam d a v n o dat odgovor o “č u d u”;
“Ono
što nazivamo čudom, nije nešto što bi bilo
izvan prirode, već samo posljedica nečega što još
ne poznajemo“. (St. Augustin rimski filozof i teolog
354.-430.)
Dragi
prijatelju dr. Ivane,
Jučer sam bio na godišnjoj
kontroli kod kirurga dr. Dalmatina koji me operirao. Pažljivo je
čitao i uspoređivao CT nalaze: prošlogodišnji
koji je sniman pred operaciju – 23.03.2000. godine i novi,
sniman 27. veljače 2001. koji je još jednom pročitao.
Zatim je stao prema meni i pažljivo me promatrao, kao da je htio
provjeriti primjećuje li se na meni promjena koju je zapazio
čitajući CT snimke. Prišao mi je i nastavio
neposredni pregled, počevši od područja mjehura,
pažljivo i temeljito kao što inače radi. Prošle
godine, pred operaciju, odmah je rekao: "Tumor je tu, i to
poveliki. Trebat će operirati, što prije to bolje”.
Ovoga puta se više zadržao i pitao: “Kako je s
mokrenjem?”. Odgovorio sam da uzimam svakodnevno diuretike:
Fursemid i Tiaren, naizmjenično. – A što je s
kateterom? Objasnio sam da nije ni stavljen, da je i stoma prevelik
teret i da se do sada uspijevam braniti diureticima!
- Pa što si radio...? –
Nisam ni pričekao da dovrši pitanje. Odgovorio sam da je
to čitav sustav kombiniranih terapija, dobro organiziranih,
disciplinirano i ustrajno provođenih... Osjećao sam da ga
sve to zbunjuje, a mene je zbunjivalo njegovo zbunjivanje, pa smo
obojica bili u svojevrsnoj nelagodi. Dosta je pacijenata čekalo
na pregled. Žurilo mu se. Stigao sam predložiti da stojim na
raspoloženju da detaljno objasnim što i kako radim, kad god me
pozove!
Šaljem Vam oba nalaza CT i
Otpusno pismo. Također Vam šaljem najnovije nalaze krvi i
urina. Nedostaju markeri, na koje se ovdje mjesecima čeka i opet
se nikad kompletni ne dobiju. Nadam se da ćete Vi uspjeti
“dešifrirati” CT i druge nalaze i razriješiti
dileme.
Meca nam je prenijela poruku.
Hvala Vam na dragocjenom obavještenju. Nadam se da ćemo
uskoro imati priliku i za neposredan susret i po običaju
interesantne prijateljske razgovore.
Uz srdačne pozdrave,
zahvalnost i najbolje želje
Milosav Čabrilo
Dubrovnik, 15. 03. 2001.
NEPOBITNE
ČINJENICE SVJEDOČILE SU DA JE RAK NESTAO!
“Želja za zdravljem,
najmoćnija je medicina.”
(dr Kruif)
Treći ciklus
kombinirane terapije trajao je od 6. siječnja do 16. veljače
2001. godine. “Uzeli smo prirodu za učitelja, osjećanja
za vodiča i velike učitelje za savjetnike” (Töpffer).
To nam je pomoglo da napravimo pouzdan iskorak iz smrtonosne
opasnosti. Bili smo veoma smjeli i vrlo oprezni, što je i
dovelo do uspjeha. “Nismo radili ono što smo voljeli,
već smo voljeli ono što smo radili” (Churchill).
Od samog početka
trećeg ciklusa osjećao sam neko, jedva primjetno
poboljšanje, čije se napredovanje moglo najlakše
pratiti kroz svakodnevno povećanje kretanja i produžavanja
vremena igre boća. A u drugoj polovini i po završetku
čitavog trećeg ciklusa, i kroz razna lagana poboljšanja:
povećanje i kvalitet sna, apetita, dužini i kvaliteti
intelektualnog rada, čija nit nikad nije prekidana, jer mi
nedovršena sjećanja nisu dala mira ni spokoja. Morao sam
kratiti teze nekih tekstova i više tekstova, pojedine
izostaviti, ili improvizirati... Ali tijekom i nakon završetka
trećeg ciklusa kombinirane terapije, probudila se nada da ću
moći u cjelini solidno završiti sjećanja.To me još
više a k t - i v i r a l o! Čini mi se kao da se bude i
neke zalihe snage za koje nisam mogao ni pretpostaviti da postoje.
Sve više sam uvjeren da ih želja i volja na neki čudesan
način stvaraju.
Sedmog svibnja 2001. – četrdeseti dan nakon završetka trećeg ciklusa kombinirane terapije, bio sam na kontrolnom kardiološkom pregledu kod moje dugogodišnje liječnice dr. Antice Romić. Na osnovi svježeg EKG i temeljitog pregleda, rekla mi je s posebnom toplinom i radosti, kako to, čini mi se, samo ona zna, da je stanje relativno dobro. Mnogo bolje nego što je mogla očekivati, s obzirom na težinu kalvarije kroz koju sam prošao. "Stanje je tako dobro kao prije četiri do pet godina!” Dirljivo je bilo njezino divljenje i radovanje. Poželio sam da je srcem zagrlim kao sestru, kćerku, ili unuku. Sjetila se kako sam izgledao kad sam kod nje na pregledu izgubio svijest, točno prije godinu dana. A ja sam se sjetio da je na svoj zahtjev neposredno pratila tijek operacije i dnevno me po nekoliko puta obilazila dok sam ležao u bolnici. Pitao sam je koliko su predviđali da mi je još preostalo života?
“Živiti
– znači nadati se, voljeti, diviti se, činiti dobra
djela. Najduže je živio onaj koji je svojim duhom, srcem i postupcima
to potvrdio” (Tolstoj)
- Malo, čak vrlo, vrlo malo! –
brižno je odgovorila doktorica Antica Romić, ponirući u
svoje misli, kao da joj je ponovo pred očima slika neuspjelog
teškog kirurškog zahvata, ili kad mi je hitno pružala
pomoć u svojoj ordinaciji.
Divila se i radosno čudila
uspješnosti mojih kombiniranih terapija, interesirajući
se kako sam uspio i kako je to uopće bilo moguće postići?!
Dao sam joj
recept (pregled čajeva i sokova, s uputstvom kako se pripremaju
i konzumiraju) i odgovorio polu-šaljivo, poluozbiljno i
istinito da smo mi Titovi partizani u antifašističkom
ratu rješavali i ono što drugi nisu mogli, i ispričao
joj šaljivu anegdotu u kojoj se govorilo da je partizan “ćudan
ćo’jek! Taj što odluči, on to i ostvari”.
Dakako, sva kapitalna, pogotovo osobna iskustva, imaju trajnu
vrijednost!
Kako ne mogu naći
prave riječi kojima bih vjerno izrazio svoj osjećaj
zahvalnosti našoj velikoj humanistici, veoma cijenjenoj i
poštovanoj doktorici, gospođi Antici Romić, neka mi
bude oprošteno i dopušteno što ću po drugi
put u ovoj knjizi, o sličnom pitanju, citirati našeg
nobelovca:
“Ne mogu da se načudim i
nadivim šta sve čovjek može značiti čovjeku; od
kakve pomoći i utjehe možemo biti jedan drugom, koliko radosti
pružiti i primiti. To biva naročito vidljivo i jasno u divljim i
zlim vremenima (kao što su bila naša).
Ne gubim ja iz vida ni onu prvu,
protivnu, stranu medalje, ali sve mi je češće pred
očima činjenica: da samo kroz drugog čovjeka možemo
potpuno osjetiti ljepotu i veličinu života koji nam je dan.
To me ispunjava nekim zanosnim
vjerovanjem.”
(IVO ANDRIĆ:
I z n e o b j a v lj e n i h b i lj e ž a k a)
“Ljekar filozof je ravan
bogovima. Nema nikakve razlike između filozofije i medicine. Sve
što ima u prvoj nalazi se i u drugoj: nesebičnost,
uzdržavanje, skromno odijevanje, razmišljanje, rasuđivanje,
spokojstvo, čvrstina pri općenju s ljudima i drugo. Ljekar
treba da pri vršenju svoje službe pokazuje učtivost, jer
grubost odbija i zdrave i bolesne ljude.” (H i p p o c r a t)
MJEHUR JE BIO
UZROK I ČETVRTOM CIKLUSU TERAPIJE
“Planova u glavi može biti
puno, ali su važni
samo oni koji
se ostvare”. (Moša Pijade)
Poslije završetka trećeg
ciklusa kombinirane terapije osjećalo se opće permanentno
poboljšanje. Sve se l a g a n o oporavljalo osim
izmokravanja. Mjehur je bio istinska rak-rana, baš kao što
je opisano i u otpusnom pismu: “Tumor je veličine muške
šake, infiltrira u potpunosti mjehur i okolne strukture...”
Sada više na CT snimci nije bilo toga strašnoga tumora.
Nema ga ni na ultra zvuku, niti na opip rukom. Ali, cijeneći
prema reakcijama, vjerojatno su neki tragovi (laički rečeno
“ožiljci” ili iscrpljenost) ostali. Duže vremena je češće
dolazilo do zastoja i ono malo vrlo tankog izmokravanja. Više
puta je intervenirala hitna pomoć. I tek kombinacijom čajeva
i diuretika, uspio se postići neophodni minimum izmokravanja.
Alternativa znači
izbor između dvije mogućnosti, a ja sam koristio obadvije i
to istovremeno. U najvećoj krizi izmokravanja koristio sam i
diuretike (Fursemid i Tiaren) i čajeve (kadulju, vrijesak, zovu,
nanu, neven, matičnjak, koprivu i peteljke od trešanja).
Takvo kombiniranje diuretika i čajeva spasilo me je. Pomoću
mješavine čajeva gutao sam diuretike i nije mi više
hitna zavijala i plašila susjede. I sada, u 2004. godini pijem
redovno diuretike, dvaputa tjedno fursemid, a u ostale dane tiaren.
Navedenu kombinaciju čajeva pijem po potrebi, kad treba pomoći
diureticima. To me spašava i od katetera. U popisu literature
na kraju knjige, vidi se koga sam koristio u proučavanju čajeva.
Tu su i dragocjena tradicionalna iskustva kraja u kojem sam rođen,
gdje su čitava brda obrasla kaduljom, vrijeskom i drugim
ljekovitim biljem. Još jedna važna napomena: kod pripremanja
ove kombinacije čajeva – kadulja i vrijesak zajedno,
kuhaju se tri minute u ključaloj vodi, skinu se s vatre i dodaju
im se pomiješani ostali čajevi i sve to skupa stoji deset
minuta poklopljeno, procijedi se i pije i toplo i hladno, što
više i češće to bolje. Po potrebi se moće
i zasladiti prirodnim medom od vrijeska, kadulje...
“Svaki veliki uspjeh, triumf
je upornosti” (Graff)
UPORNOST
JE URODILA PLODOM
“Ne boj se
neuspjeha; ako si i tisuću puta pao, pokušaj još
jednom!” (Lao-Tse; Dubrovčanin M. Pracat i dr.)
U vrijeme najveće krize s
mjehurom i izmokravanjem, polovinom lipnja 2001. godine, odlučio
sam i, za svaki slučaj, disciplinirano proveo i četvrti
ciklus kombinirane terapije, koji je trajao od 21. lipnja do prvog
kolovoza 2001. godine. Zatim uskoro – 2. listopada,
zahvaljujući razumijevanju i predusretljivosti dr. Miovića,
snimljen je i CT, koji je on osobno, vrlo savjesno, stručno i
precizno snimio. Dao sam mu sve dotadašnje snimke CT, kako bi
uspješnije izvršio usporedbe snimaka. Vrlo su
interesantni neki fragmenti do kojih je došlo tijekom
snimanja:
Poslije desetak minuta prekinuo je
snimanje i prišao mi, vidno uzbuđen, s diskretnim
dobroćudnim smiješkom na licu. Malo me prijateljski
promatrao i upitao:
- Što
od lijekova uzimate?
Iznenadio sam ga odgovorom da sam bio
počeo primati kemoterapiju i poslije drugog ciklusa prestao, a
prihvatio se prirodne medicine – čajeva i povrtnih sokova.
Očigledno mu je bilo neshvatljivo da se čajevima i sokovima
može liječiti rak! Objasnio sam da je to vrlo poučan
primjer kombiniranja znanstvene i prirodne – alternativne
medicine.
- Pa čovječe, oslobodili
ste se smrtne opasnosti, gdje bi to bilo moguće bez
najsuvremenijih lijekova?! – komentirao je čudeči se,
diveći se i radujući se. Od srca mi je čestitao i
uzbuđen otišao da dovrši snimanje.
“Kako je veliko a istovremeno
i bolno biti izuzetak”
( De Musset)
Ova snimka od drugog listopada 2001. podudara se sa snimkom CT od 27. veljače 2001. godine, kao što su vrlo slični i komentari doktora Ivana Zdenkovića i dr. Miovića. Takvo interesiranje, pažnja, razumijevanje i radovanje uspjehu pacijenata mogu osjećati i pokazati samo liječnici koji su se poistovjetili sa svojim pozivom!
Lijepo to kaže C
i c e r o n:“Pravi prijatelj je kao drugo ja”.
PETI P R E V E N T I V N I CIKLUS
KOMBINIRANE
TERAPIJE
Proveden je od
17. siječnja do 28. veljače 2002. godine, jer želim biti
siguran da OD VRAGA NIJE OSTALO TRAGA!! i da se prokleti rak i
njegova otrovna rodbina nikad više ne usude “kućni
prag” mi prekoračiti!!!
I s p o v i j e d
P R A I S K O N S K I
Z O V P R I R O D E
(Lipnja 2000. godine, kad mi je
kemoterapija postala posve upitna, noću, u polusnu i poluglasnom
intimnom razgovoru sa sobom i prirodom:)
Osjećao sam praiskonski –
Majčinski zov prirode,
Kao kroz strašne –
Duge ratne godine,
Kad je samo priroda pružala –
Zaštitu i nadu za
opstanak;
Otvori oči, pogledaj nas!
- Ljupko zovu šume i
livade:
Kakvom nas je divnom odjećom
–
Odjenula majčica priroda,
Zelenim bokorima zagrlila,
Proljetnim kišama
okupala;
Raskrilile njedra, zovu me:
- Priđi nama, tužni
čovječe!
Primamo te, u naše
gajeve –
I čarobne cvijetne
vrtove;
Nudimo ti mira i spokoja –
i obilje životnih sokova!
Naše ljekovite trave su
svemoćne,
Vraćaju u život i
nemoćne,
Provjereni su naši
čajevi –
I povrtni BIOTTA sokovi!
Mnoge ptice će ti veselo
pjevati –
Naš topao, nježan
zagrljaj ćete liječiti!
Dušu i tijelo osvježiti
i ojačati,
Životne moći i radosti
obnoviti!
Dođi, pridruži se Majci
Prirodi! –
Koja te je iznjedrila,
I kroz sve životne tijekove –
Brižno roditeljski vodila.
Odlučih se, ne bi druge,
pristadoh!
I zahvaljujući PRIRODNOJ SVEMOĆI,
ŽIV
OSTADOH!!
I ZA DIVNO ČUDO,
PONOVO
– SKORO ZDRAV POSTADOH!!!
Dubrovnik,
2004. Čabro
“Da bismo se dobro osjećali,
potrebno je da se prilagodimo prirodi, njenim zakonima, njenim
plodovima, njenim godišnjim dobima” (Dante: “Božanstvena
komedija”)
Dubrovnik,
18.03.. 2002.
N A K O N D V I
J E G O D I N E L I J E Č E NJ A
Dragi
prijatelju – doktore Ivane Zdenkoviću,
Pričala mi je gospođa
Meca o Vašim zdravstvenim problemima. Žao mi je i krivo što
baš nas dvojicu napadaju te okrutne boleštine! Ali
čvrsto vjerujem da im se nećemo lako predavati. Mi smo
stari iskusni borci! Život nas je naučio da pred neprijateljima
ne smijemo pokazati neodlučnost, a o predavanju nema ni govora.
Zar je neskromno živjeti jedan ljudski vijek?!
U prilogu Vam šaljem sažetak pregleda “eliksira” (čajeva i sokova) koji su meni bili glavno oružje u teškoj, ali odlučnoj i ustrajnoj borbi za život. Dobri su izgledi da sam, bar za sada, pobijedio ili bar odgodio... Predviđali su mi mjesec, dva života, a evo kroz par dana navršavaju se dvije pune godine od operacije, bolje reći kad je “otvoreno i zatvoren”, tumor veličine muške šake... U međuvremenu sam dobio na težini oko deset kg., sedimentacija se spustila sa 97 na oko 20... Tumor je, prema svim nalazima i procjenama n e s t a o! Subjektivno se osjećam dosta dobro. Svaki dan, kad vrijeme dozvoljava, igram boće. Sat vremena, kad je lijepo vrijeme, lako – sa užitkom izdržim. Dakako, to je samo sukanje – približavanje. O gađanju više nema ni govora. Ali vaćno se kretati na čistom zraku. Kad uzmem boću u ruke, na sve zaboravim! To je užitak i smirenje, i pokretanje većine mišića i zglobova, a time i jačanje kondicije i obrambenog sustava. (Vidite prilog o boćama i mišljenje jednog Vašeg kolege!)
Što
se tiče terapije s čajevima i sokovima već imam bogato
iskustvo. U priloženom pregledu opisano je kako se i koji čajevi
pripremaju i kada i kako piju. Tako je i za sokove “Biotta”.
U prilogu je i slika izgleda i imena povrća od kojega se prave.
Po Breussu
terapija traje 42 dana i živi se samo od čajeva i soka Biotta.
Kako sam bio izgubio na težini 20 kg terapiju sam prilagodio mome
zdravstvenom stanju. Uzimao sam čajeve i sok i normalnu –
redovnu strogu dijetalnu hranu. Istovremeno sam razvijao upornu
svestraniju fizičku aktivnost. Malo po malo, ali disciplinirano.
Istovremeno sam istrajavao na intelektualnim aktivnostima, koje su mi
pomagale da što manje mislim na bolest... Nisam zanemarivao ni
psiho-terapiju: komunikacije, izbjegavanje svakog opterećenja;
što više vedrine (šale, vicevi, veselije
lektire, društva...)
Istovremeno
sam uzimao lijekove za srce (cordarone, lanitop, razne kapi za
tlak, nitroglicerin...); diuretike (tiaren, fursemid...);
protiv nesvjestica i vrtoglavice: cink, andol-100, panazze,
vitamine...
Primite
naše srdačne pozdrave, želje za skoro ozdravljenje i
izraze zahvalnosti na svestranoj pomoći.
Vaš
Milosav Čabrilo
P.S. U čemu god mislite da
Vam mogu biti od koristi, na raspoloženju sam.
S
A Ž E T A K
Dodatna
pojašnjenja:
U cilju što boljeg
razumijevanja i uspješnije primjene TOTALNE I KOMBINIRANE
TERAPIJE želim zainteresirane podsjetiti na još neke
pojedinosti:
Totalna terapija
je temeljna prirodna terapija protiv malignih tumora. I tko god je
može izdržati, treba je doslovno provesti – prema datom receptu
i uputstvima na stranicama 52, 53 i 54. ove knjige.
Jako je važna individualna primjena
totalne terapije. Kad sam se odlučio na njezinu primjenu, bio
sam iznemogao i malaksao. Izgledao sam kao živi kostur – “kost
i koža”, a trebalo je još izgubiti oko 15 kg tijekom 42
dana gladovanja, tako da mi na 186 cm visine, ne bi ostalo ni cijelih
50 kg. težine. Postavljalo se preozbiljno pitanje: smijem li se
upustiti u primjenu totalne terapije?! Ona mi je bila još
jedina “realna” nada. Nada, koja bi me, ako je budem
strogo primjenjivao, mogla odvesti u beznađe! Nastala je mučna
dilema – što raditi?!!
Iz opsežnih
zajedničkih razmišljanja, razgovora i dogovora s mojim
prijateljima i rodbinom, r o d i l a s e s p a s o n o s n a
I D E J A da se zajedno s totalnom terapijom uzima po malo strogo
dijetalne prirodne hrane, bez konzervansa! Ali, da to bude minimalna
– neophodna količina odgovarajuće hrane za održavanje
organizma!
Kad smo se
složili da je to najbolje, ako ne, tada i jedina moguća
solucija, koja bi eventualno mogla dati pozitivne rezultate,
razgovarali smo još i s trojicom poznatih doktora medicinskih
znanosti: Domesom, Zdenkovićem i Elakovićem. Sva trojica
su, kao po dogovoru rekli da to treba oprezno provoditi pod stalnom
liječničkom kontrolom. Eto, t a k o j e n a s t a l a
KOMBINIRANA TERAPIJA! Najprije smo je nazvali poluterapijom, a kad
je u praksi počela davati zadovoljavajuće rezultate,
“unaprijedili” smo je i nazvali kombinirana terapija, što
ona zajedno s totalnom terapijom i jest! Meni je to uspjelo, ali sam
kombiniranu terapiju ponovio više puta.
U s p j e h j e
d o n i o i d i l e m e
Rezultati:
detaljnih višednevnih bolničkih
infektološko-gastroenteroloških pretraga;
predoperacijske snimke CT od 23.3.2000. i nalaz kirurške ekipe
na čelu sa šefom kirurškog odjela prim. dr. J.
Šegedina i kirurga dr. L. Dalmatina, notiranih u otpusnom
pismu od 18.4.2000. (“...Tumor je veličine muške
šake, infiltrira u potpunosti mjehur i okolne strukture tako
da je inoperabilan...”), uspoređeni sa CT snimkom od
27.2.2001., snimanim po završetku trećeg ciklusa
kombinirane terapije, dokumentirano su pokazali da je opisani tumor u
otpusnom pismu, sasvim nestao! To je potvrđivao i veoma lagani,
postepeni oporavak organizma. (Svi spomenuti dokumenti su u
prilozima).
O tome uspjehu se s nevjericom i
čuđenjem pričalo. Relativno vrlo brzo se to pročulo
i širilo. Više ljudi je u nevolji molilo da im se kaže
“tajna spasonosnog lijeka”. Našli smo se u
ozbiljnoj dilemi: kako davati “recept” u koji još
ni mi tada nismo bili sasvim sigurni?! Teško je bilo
povjerovati da sam se oslobodio opakog zla koje me preko deset
mjeseci dušmanski progoni i mučeničkom smrću
najneposrednije prijeti!! A kako ne pomoći onima koji se bore
protiv smrtne opasnosti, za vlastiti život – tu najdragocjeniju
ljudsku vrijednost?!
Konzultirali smo se s našim veoma cijenjenim timom prijatelja i rodbine i lako se složili da nikoga ne treba odbiti! Dogovorili smo se da napišem precizno i lako razumljivo što kraće uputstvo o praktičnoj primjeni traženog “recepta”. Tako je nastao sadašnji teksta na str. 52, 53 i 54. ove knjige. To smo fotokopirali i davali onima koji su tražili. Dakako, objašnjavali smo i usmeno razne detalje iz našeg iskustva.
( “Malo
dobrote čovjeka prema čovjeku više vrijedi nego
silna ljubav prema čovječanstvu” . Delen)
Svakome smo rekli da im to možda
može i pomoći, ali može i ne pomoći, da to preuzimaju na
svoju odgovornost i da za vrijeme provođenja date terapije
trebaju biti pod pojačanom liječničkom kontrolom. Ako
budu “recept” još kome davali, neka ih isto tako
upozore. Objašnjavali smo da je to izraz i dug međuljudske
solidarnosti i da se nipošto ništa ne naplaćuje!
Neki su nam se kasnije javili, pohvalili se da im je pomoglo i
zahvalili se. Većina je željela da ostanu anonimni. Posljednji
smo “recept” i savjete dali prije desetak dana (polovinom
listopada 2004.). Te papire je Stefani Gardašević iz
Dubrovnika poslala majci svoje prijateljice na adresu: Ileanu
Argeseanu, Bukurešt, Rumunska. Javili su se i zahvalili.
“Ni za šta nismo tako zahvalni, kao za zahvalnost”.
(
Ebner-Eschenbach)
P
o u č n i p r i m j e r i
Žarko Lukić, 1923.,
umirovljenik, iz Dubrovnika, svibnja mjeseca 1999. godine operirana
mu je i odstranjena prostata. Dijagnoza je bila maligni tumor.
Polovinom 2000. godine nastali su problemi sa sjemenikom (testis).
Imao je samo jedan. Izvađen je 14. siječnja 2001. godine.
Dijagnoza je bila kao i kod prostate. Pretrage su pokazale da maligne
čestice tumora nisu sasvim eliminirane. Primio je to kao
neminovnost s kojom se sasvim pomirio i prepustio beznađu.
Povukao se i prosto “začahurio”. Ja sam tih dana
završio treći ciklus kombinirane terapije, napravio CT
snimke i zajedno s predoperacijskim CT snimkom i otpusnim pismom
poslao u Zagreb na analizu. Ubrzo mi je dr Ivan Zdenković javio,
iz Zagreba, spasonosnu vijest – da je tumor (“veličine
muške šake”) posve iščezao, a
sedimentacija spala sa 97 na 20. I psihički sam se bio
preporodio. Poslije podužeg nagovaranja, Žarkov unuk i imenjak, Žarko
junior doveo je djeda kod nas na razgovor. Junior je i suzu pustio,
kojoj djed nije odolio. Zajednički smo ga “odmrzli”
i nagovorili da provede totalnu terapiju. Supruga Milka mu je
razmjerila čajeve i napravila dvije poznate mješavine za
42 dana, a unuk Žarko junior od svoje ušteđevine kupio
sokove od povrća Biotta. Već je poslije dvadesetak dana
totalne terapije sedimentacija spala sa 98 na oko 40, a po završetku
42 dana, spustila se na normalu. Nedavno je proslavio tri godine
“novog života”. Jede prirodnu dijetalnu hranu bez
konzervansa i neprekidno pije čaj od kadulje. Mentalno je još
mladićke svježine, samo su ga staračke noge izdale.
Branko P.: Koncem 2000. godine
izvađen mu je jedan bubreg, jer je već bio maligno obolio.
Detaljnije analize su pokazale da bi i drugi bubreg mogao oboliti.
Izvršio je totalnu terapiju čajeva i sokova Biotta 42
dana. Još je pojeo po neku juhu od luka, ali luk nije jeo i
izgubio na težini oko 14 kg. Zatim je proveo i kemo terapiju. Po
završetku tih terapija prešao je na makrobiotsku
ishranu, koju sam priprema skoro tri godine. Redovno vrši
kontrole i sve je u redu. Na pitanje što mu je najviše
pomoglo, odgovorio je – Sve, i totalna terapija i kemoterapija
i makrobiotika i posebno uredan život!
Koncem desetog
mjeseca 2004. godine, na traženje našega susjeda Ivice
Grileca, ekonomista, dali smo njegovoj kolegici Stefani Gardašanić
recepte čajeva i sokova od povrća koji su opisani na str.
52, 53 i 54. ove knjige “Kako smo savladali opaku bolest”
i desetak drugih stranica koji se odnose na primjenu terapija tih
čajeva i sokova. Ona je to poslala svojoj prijateljici i
poslovnoj partnerici Ileani Argeseanu u Bukurešt, da bi
liječila svoju majku.
Na zanimanje Ivice Grileca o učinku
alternativne tarapije, poslate za Ileaninu Majku, Ileana je
30.3.l2005. odgovorila:
“31. maja 2004. operisana je,
ima 73. godine. Operacija trajala cca 4 sata i odstranjeno je
djelimično ono što je trebalo, ali ne sve, velike tumore,
deo debelog creva, kao i jedan bubreg koji je bio potpuno osušen!
U periodu juni – avgust 2004. godine bila je 3 puta na zračenju
u bolnici, ali pošto je bila vrlo slabo, ja sam bila protiv da
se to nastavi.
Od 30.10.2004. počela je
terapiju sa čajevima po Vašim indikacijama. Pokušala
sam da poštujem u što većoj mjeri Vaše
recepte i trenutno isto to pije i dalje. Kad je počela terapiju
sa čajevima bila je na početku dosta loše, ali za
jedno dve nedelje situacija se promenila i mama je bila sve bolje i
bolje. Dosta je uspjela da radi razne stvari po kući i da ide
čak u šetnju, može i da kuva itd...” Molim Vas da
srdačno pozdravite porodicu Čabrilo. Još jednom se
jako mnogo zahvaljujem za Vašu pomoć i suradnju, i želim
Vam mnogo zdravlja i snage i da sve pobedimo!”
U drugom pismu od 27. jula 2005.
iz Bukurešta, Ileana javlja: “...Moja mama je uradila
sve potrebne nalaze i dokazalo se da više nema tragova
raka!!!” (oba pisma u prilogu).
Berislav – Bero Jurković,
Čapljina, Gabela Polje, rođen 1961. Imao rak prostate,
razbolio se, napustio posao i pao u tešku depresiju i pomirio
se s beznađem.
Na molbu Jadranke
Dizdar, tehnologinje, dali smo recepte opisane na str. 52, 53 i 54.
ove knjige „Kako smo savladali opaku bolest”, (recepti
terapija čajevima i sokovima od povrća Biotta). Jadranka je
to predala susjedi, Jurkovićevoj supruzi, i uputila je kako će
izvoditi terapiju.
29.3.2005. godine, Jadranka je
navratila kod nas na Lapad i ispričala nam da je Jurković,
zahvaljujući uspješno provedenoj terapiji spomenutim
čajevima i sokovima, uspio preživjeti. Ozdravio je i ponovo se
zaposlio. Normalno radi i u poduzeću i kod kuće.
U svome dodatku
recenziji dr. H. Domes piše: “Meni se desetak mojih
dugogodišnjih pacijenata povjerilo da su uspješno
koristili spomenute recepte (navedenih na str. 52, 53 i 54. ove
knjige). Svi ističu neškodljivost predmetnih čajeva
i sokova i njihovu ljekovitost, ali ne žele da se njihova imena
spominju, ali žele da o tome saznaju ljudi koji se nađu u
sličnoj n e v o lj i. Smatraju da su kazivanjem meni kao svom
liječniku – izvršili svoj lj u d s k i d u g.”
H u m a n o s t –
č o v j e k o lj u b lj e
U stvaranju materijalnih dobara i
razvitku tehnologije, čovječanstvo je veoma napredovalo.
Međutim, u moralno-etičkim kvalitetama, u razvijanju
humanosti – čovjekoljublja, stagnira, a u najosjetljivijim
oblastima – međuljudskim odnosima i posebno o brizi za
čovjeka, za ljude u nevolji, zabrinjavajuće je!
“Stručnjaci
koji proučavaju odnose među ljudima, iskazuju zabrinutost
zbog sve većeg otuđivanja i izoliranosti, te raspada
društvenog života. Svemu tome doprinosi i nov način
života, okruženost modernim sredstvima suvremene tehnologije (TV,
mobiteli i razna druga pomagala) tako da svoje komunikacije i dr.
potrebe pretežno zadovoljavamo u svom stanu, izdvojeni iz kruga
zajednice i postali samotnjaci.... Zapaženo je da su pojedinci, koji
su se potpuno izdvojili iz društva i osamili, skloniji
depresivnim pojavama, pa i suicidu
Ako je uzrok
izdvojenosti iz društvene zajednice starost, bolest, nemoć,
ili posljedice teške operacije, kao što je slučaj
kod starijih osoba nakon kancerozne bolesti probavnog ili mokraćnog
sustava, uz trajno dobivanje stome, onda i to otežava situaciju svake
takve osobe. (“Ljudska duša sama sebe vrijeđa ako
dopusti da je savlada naslada ili bol”.
Aurelius)
Osjećaj
napuštenosti i osjećaj da se ne možete na nekog osloniti
i zatražiti pomoć ako ustreba, povećava rizik od pogoršanja
stanja ionako krhkog zdravlja.(“Samo onaj doista tuguje ko
tuguje bez svjedoka”. ( Martialis)
Statistike pokazuju da su
usamljenost i izolacija od sredine u kojoj se živi isto tako opasne i
za zdravog čovjeka, ravno opasnostima koje uzrokuju alkohol,
droga i druge bolesti modernog doba, a preboljena kancerozna bolest
kao podloga može tome i te kako doprinijeti.
U mnogim zemljama i dobro
organiziranim društvima postoje udruge koje se bave problemima
usamljenosti, potiču i organiziraju druženja takvih osoba i
bavljenja nekom društvenom djelatnošću. Ako
starija osoba, pa i oni koji su prošli težak put bolesti raka,
shvati da njezin život ima smisla i nađe sadržaj u životu, a
posluži ga zdravlje drugih vitalnih organa, moguće je i sa
stomom dočekati duboku starost i sretan život, bez obzira na
godine.
Kolektiv
Onkologije u suradnji s Ligom protiv raka u Dubrovniku kontinuirano
održava veze sa onkološkim bolesnicima. Povremeno
(pretežno mjesečno) održavamo zajedničke sastanke,
predavanja, drugarske susrete. To je dragocjena i višestruko
korisna praksa.
Dubrovnik je od
davnina poznat po vrlo lijepim – poučnim primjerima
solidarnosti, međusobnog pomaganja i raznovrsnih pružanja pomoći
drugima. Više godina je na čelu ženske sekcije onkoloških
bolesnika u Ligi protiv raka gospođa Merica Šarić,
educirana volonterka sa šest seminara. Sedam puta je operirana
i ima bogato iskustvo u radu sa oboljelim ženama. Svaki slučaj
se posebno detaljno obrađuje i poduzimaju adekvatne mjere
pomoći, brige, liječenja i oporavka, uz redovan
psihofizički odgovarajući tretman. Posebna se pažnja
posvećuje neposrednoj pomoći bolesnicima “vezanim”
za krevet, usamljenim, prestrašenim do beznađa, da bi im
se povratila vjera u izlječenje. Planski se vrše
obilasci: tko će kome kada i s kim ići u posjet, na što
treba obratiti posebnu pažnju kako bi posjet postigao svoju svrhu.
Najviše posla imaju vedrije članice Lige koje znaju da
raspolože, po mogućnosti i nasmiju bolesnicu i pokrenu obrambene
životne niti.(“Ko tuđe patnje posvoji srcem svojim i poput
vlastitog osjeća svačiji jad – doista je vrijedan
divljenja”. Mahabharata). Sve su one usvojile Gandhijev moto
života: “Obrisati suzu sa svačijeg oka”.
Merica je uspjela
da, razvijajući međusobne željene aktivnosti, stvori
homogen T I M koji uspješno pomaže i sebi i drugima!
(“Najsrećniji je onaj čovjek, koji je učinio
srećnim najviše drugih ljudi.”- kaže poznati
francuski filozof i književnik Diderot“).
Svojim urođenim optimizmom i
darovitom komunikativnošću, Merica stvara ugodno i
ohrabrujuće raspoloženje u ovoj čovjekoljubivoj družbi,
kojoj bi dobro pristajao stih poznatog humanista, liječnika i
pjesnika J.J. Zmaja, iz njegove nezaboravne pjesme “Đulići
uveoci”:
“Ko pelin nije gutao, taj ne zna šta je sladost,
Ko
tužan nikad nije bio, taj ne zna šta je radost”.
Tegobno životno iskustvo iznjedrilo je ovaj Zmajev stih. Ponajbolje ga mogu razumjeti i razmišljajući u dubini duše osjetiti oni koji su se bar jednom našli nad ponorom beznađa. Zar može biti uzvišenijeg čina nego pomoći ljudima da se oslobode beznađa i probuditi im nadu i vjeru u mogućnost izlječenja. Veliko je to djelo pomoći čovjeku da se izvuče iz svoje mračne duševne tjeskobe, na svjetlo dana i ugleda ljepotu prirode, razigranost djece i ponovo spozna smisao i vrednote života. Podići ga, poduprijeti i pomoći mu da zakorači i produži stazama životnih tijekova. “Ako sam samo jedan život spasio isplatilo mi se što sam živio”.- ( Hipokrat)
Dobro je što
zdravstvo i društvo u cjelini sve više posvećuje
pažnje Patronažnoj službi. To je za starije invalidne i
bolesne, pogotovo teže pokretne osobe, za onkološke bolesnike
sa stomom i rekonvalescentne spasonosna olakšica.
Pored kontrole
tlaka, davanja injekcija, lakših previjanja, djelomičnih
masaža i sličnih zdravstvenih usluga, patronažne sestre uspješno
vrše i potrebne radnje oko pretraga krvi i urina. To je zbilja
velika pomoć i značajno unapređenje zdravstvene
zaštite. Gužve i duga čekanja za vađenje krvi, kao i
za preglede i razne pretrage i fizička su i psihička
opterećenja, pogotovo zimi kad se lako prehladiti i pogoršati,
ili čak i ugroziti zdravstveno stanje takvih pacijenata. Većina
je patronažnih sestara iskusnih i stručnih, jako savjesnih i
sposobnih za samostalan rad sa specifičnim i preosjetljivim
bolesnicima na terenu. Svojim znalačkim i prilagodljivim
ponašanjem uspijevaju pokrenuti svoje pacijente, osvježiti ih
i ohrabriti. Naročito usamljene starice nestrpljivo čekaju
dolazak patronažne sestre koje im svojom pažnjom i umijećem
češće uspijevaju suze pretvoriti u osmijeh. “Kada
se suze pretvaraju u osmijeh i nebo se osmjehuje”. (Papa mira,
Ivan XXIII).
Takva je i naša patronažna
sestra Jadranka. Svako jutro stiže u svitanje. Uvijek odmorna i za
posao orna. Svojim vječitim optimizmom, ljubaznošću
i elanom, pokrene nas iz staračke opuštenosti, rasani i
osvježi. Karotide mi već duže vremena sve više prave
poteškoće. Dogurale su na oko 20% od normalnog protoka.
To je jedan od glavnih uzroka mojih kroničnih vrtoglavica, koje
ponekad prerastaju u nesvjestice. Ranije često, sada rjeđe.
Stoma mi je velika smetnja, naročito za putovanja. Zbog toga
duže vremena odgađam odlazak u Zagreb na operaciju karotida.
Jadrankine vješte i učinkovite masaže značajno mi
pomažu i ublažavaju smetnje.
Tlak mi je
vječito deficitaran. Oko 120/60. Za vrijeme omorina –
depresivne faze složenijih promjena vremena i sl. tlak mi pada i
ispod 100/60. Jadrankine masaže karotida, vrata, potiljka i vježbi
rukama tlak mi pokrenu na oko 120 do oko 130 sa 65 do 70, što
je u mom slučaju relativno dobro. Poslije Jadrankine terapije i
kave supruge Milke, mogu se prihvatiti intelektualnog rada. Tako su
njihove zasluge vrlo značajne za moj ustrajan i relativno
uspješan rad na ovoj knjizi. Svaki put kada smo je zamolili za
pomoć, Jadranka se rado odazvala, ne pokazujući ni najmanje
mrzovolje, iako je to obično bilo poslije njezinog napornog
radnog vremena i obilaženja petnaestak pacijenata po Lapadu, Gružu i
Župi dubrovačkoj. Uvijek dobro raspoložena, dostojanstvena i na
uljudnoj distanci, u skladu sa svojim patrijarhalnim odgojem –
čija je etika na zavidnoj visini. “Dobri maniri su plod
plemenite prirode i čestitog duha”. (Emerson)
Slična je i Verona, koja je
bila naša patronažna sestra prije Jadranke. Verona bi
ispričala i po koju šalu, vic ili neku ugodnu i
zanimljivu dogodovštinu, što bi uvijek dobro došlo
za stvaranje ugodnog raspoloženja. Verona, Jadranka, Irmela, Dube,
Ivana, i više drugih patronažnih sestara pričale su
svojim pacijentima o našem uspjehu, kako bi ih ohrabrile i
motivirale da se sa što više snage bore za svoje živote
i zdravlje. Dugogodišnja educirana volonterka gospođa
Merica Šarić, ističe da ništa tako umirujuće
i ohrabrujuće ne djeluje na jako prestrašene onkološke
očajne bolesnice, kao saznanje da je netko uspio savladati opaku
bolest, pogotovo ako im je ta osoba pobliže poznata.
“Najviši
oblik nade, to je savladati očaj”. (Bernanos)
U Dubrovniku vrlo
uspješno privatno radi viši fizioterapeut i
kiropraktičar Zoran Ereš, poznat po svojoj stručnoj
popularnosti, humanosti i spremnosti da se u svako doba odazove kad
je u pitanju teži nepokretni bolesnik. Za složenije slučajeve
češće ga konzultiraju i iskusni liječnici
ortopedi. Od siromašnijih bolesnika simbolično naplati
ili uopće ne naplati. Nekima i lijekove svojim novcem plati.
Posebna mu je vrlina da započeti posao ne napušta do
uspješnog završetka. S mojim vrtoglavicama i
nesvjesticama se odlučno uhvatio u koštac. Kad mu ni
drugi tretman nije uspio kako je to želio, otišao je u Split
kod svojih prijatelja, starih iskusnih liječnika, da se
konzultira. Pri povratku mi je donio i lijekove: Cink –
prirodni kelatirani 25 mg glukonat i D E P – THOUGHT (KAL) –
oba u kombinaciji po jedna tableta dnevno. Dobri su se pokazali,
pogotovo u kombinaciji sa spomenutim Jadrankinim stručnim
masažama karotida.“Dobro hoće da bude bolje, bolje da
postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da je dovoljno samo
sebi.” (Meštrović)
P O S E B N I D
O D A T A K
“Moj cilj je bio i ostao
pomagati oboljelima od raka i leukemije...” Breuss
SPECIFIČNA
DODATNA TERAPIJA ZA POJEDINE ORGANE
Tijekom liječenja obično nije potrebno ležati u krevetu, naprotiv, trebali biste, ako je moguće, raditi, tako da vam to odvrati pažnju od jela i bolesti. Osim čaja za bubrege i čaja od kadulje (str. 28.) trebali biste u posebnim slučajevima (ako se rak pojavljuje na različitim mjestima na tijelu) još dodatno piti i sljedeće čajeve:
Kod zatvora:
Ako vam zatvor zadaje poteškoće tada možete piti čaj
od kamilice ili lagani čaj za čišćenje ili
u debelo crijevo gurnite malo tvrdog maslaca.
Liječenje sokovima i čajevima
tako potiče portalnu venu (spaja želudac i jetru – op.
prev.) pa će tijelo primiti još puno toga što se
može iskoristiti iz crijeva. Tako se može dogoditi da stolica
izostane više dana, ali da to ne stvara poteškoće.
Unatoč tome treba obratiti pažnju na redovito pražnjenje
crijeva!
Kod tumora na
mozgu: Uzmite jednu do dvije šalice hladnog čaja od
matičnjaka i pijte ga gutljaj po gutljaj. Malu količinu
čaja ostavite 10 minuta u toploj vodi.
Kod
raka na očima: Svaki dan trebate piti jednu do dvije šalice
hladnog čaja od vidca, i to gutljaj po gutljaj. Malu količinu
čaja ostavite 10 minuta u toploj vodi.
Kod raka
dojke, maternice i jajnika trebate svaki dan piti jednu do dvije
šalice hladnog čaja od gospinog i srebrnastog plašta
i to gutljaj po gutljaj: Vrlo malu količinu čaja od
gospinog plašta i srebrnastog plašta promiješajte
s malom količinom mrtvih kopriva i ostavite ga da stoji deset
minuta u toploj vodi.
Kod raka na
vilici, usnama, jeziku, vratnim žlijezdama i grkljanu trebate
piti čaj od siljevine što također vrijedi i za
difteriju (str. 107.). Ovaj čaj treba piti tijekom 42 dana.
Uzmite jednu žlicu ovog čaja, isperite usta ili grgljajte i
ispljunite. Sa sljedećom žlicom čaja postupite na isti
način. Treću žlicu čaja uzmite, isperite usta ili
progrgljajte i zatim ju progutajte. Učinite to više puta
na dan: Jednu čajnu žlicu čaja od siljevine trebate kuhati
tri minute.
Kod raka kože
koji u promjeru ima pola do jednog centimetra tijekom dana treba više
puta oboljelo mjesto natopiti svježim sokom od biljke zmijino mlijeko
(kad se biljka prelomi izlazi žuti gorki sok). Ako je oboljela
površina veća onda treba natopiti samo rub sve do zdravog
dijela kože. Tijekom zime trebalo bi uzeti čaj od zmijinog
mlijeka za natapanje ili pranje, ali samo oko rane: malu količinu
zmijinog mlijeka ostavite 10 minuta u toploj vodi i koristite mlak
čaj. Može se upotrijebiti i tinktura od zmijinog mlijeka. Još
jednom želim upozoriti da se ništa ne nanosi na otvorenu
ranu!!
Kod raka
kostiju, pluća i kod turbekuloze pluća pije se čaj
od ženskog trpuca, islandske mahovine, plućnjaka, dobričice
i biljke iz obitelji štitarki (Latinski: Meum mutellina). Sve
ovo treba 10 minuta ostaviti u toploj vodi. Nije nužno upotrijebiti
sve navedene biljke. Ovog čaja možete piti koliko god hoćete,
što više to bolje. Kad je riječ o tuberkulozi
pluća još jednom na dan s malo čaja ili vode
progutati jednu čajnu žlicu sjemena od pasje jagode.
Kod raka jetre
treba piti dvije šalice hladnog ili toplog čaja od
krumpirovih ljuski i to gutljaj po gutljaj. Kuhajte 2 do 4 minute
jednu šaku sirovih ljuski od krumpira u dvije šalice
vode. Ako vam ovaj čaj prija, znači da je potreban jetri!
Ako vam ne prija ne morate ga piti.
Kod raka jetre trebalo bi stavljati
obloge od listova kelja i kasnije utrljati ulje od gospine trave
(gospina trava u maslinovom ulju). Ovakvi se oblozi preporučuju
kod svake vrste raka, a najbolje ih je stavljati na leđa.
To se radi na sljedeći način:
Uzmu se tri lista kelja s kovrčavim listovima, potopi ih se u
vruću vodu tako da se operu. (Najbolji su vanjski listovi). Ti
se listovi nakon toga ravnaju bocom sve dok ne postanu glatki.
Evo savjeta za one koji ne znaju
kako se prave oblozi od listova kelja: Složite vunenu deku i položite
je na krevet (neka bude oko 50 cm široka). Na nju položite
laneno platno širine 25 do 35 cm. Na njega položite još
jednu krpu i na nju izravnane listove kelja. Stavite dva lista jedan
pokraj drugog i treći na njih. Unutarnja strana listova stavlja
se s platnom na leđa ili na oboljelo mjesto i onda se to čvrsto
zavije s lanenim platnom, a zatim vunenom dekom. Takav oblog se mora
dobro pričvrstiti tako da ne sklizne i da može ostati preko
noći. Ako takav oblog nije čvrsto i sigurno pričvršćen
onda će pacijent imati osjećaj da mu je hladno, on će
se čak smrzavati što bi mu samo naštetilo. U
takvom slučaju oblog treba odmah skinuti. Ujutro se oblog skida,
oboljelo mjesto se opere toplom vodom i posuši. Tada se na
njega utrlja mala količina ulja (primjerice ulje od gospine
trave) i na oboljelo mjesto se stavi topli oblog koji se nakon
nekoliko minuta skida.
Prije nego što se stave
ovakvi oblozi pacijentu mora biti toplo. On dakle prvo treba kratko
vrijeme ležati u krevetu sve dok se ne ugrije, ili se pak treba
zagrijati krevet.
Detaljnije informacije možete naći
u brošuri “Von den wunderbaren Heilwirkungen des
Kohlblattes” (O čudotvornom djelovanju listova kelja)
Camille Droz, botaničarke, koju također možete naručiti
preko Versandbuchhandlung Walter Margreiter, Im Hag 23, A-6714
Nüziders.
Kod raka
želudca trebate piti jednu šalicu hladnog čaja od
pelina ili od encijana i to gutljaj po gutljaj. Ostavite čaj
samo 3 sekunde u toploj vodi. Ako osjećate nervozu u želucu,
onda popijte još jednu šalicu valerijane s pelinom:
pola čajne žličice korijena od valerijane kuhajte 3 minute
u jednoj šalici vode, zatim to prelijte preko male količine
pelina i ostavite 3 sekunde.
Kod raka
slezene i gušterače treba piti barem jednu litru
toplog ili hladnog čaja od kadulje. Preporučuju se i topli
oblozi od trine, male preslice ili zobene slame. Trinu se malo ostavi
u toploj vodi, a malu preslicu i zobenu slamu kuha se 10 minutač.
(Oblozi se stavljaju samo ako se pacijent razumije u to, jer ako se
oni pogrešno naprave nanose više štete nego
koristi). Uputstva možete naći u Kneippovim knjigama.
Kod raka
prostate i muških spolnih žlijezda svaki se dan piju dvije
šalice hladnog čaja od vrbovice i to gutljaj po gutljaj.
Malu količinu ovog čaja ostavite 10 minuta u hladnoj vodi.
Dopuna moga liječenja
sokovima
Primijetio sam da
čaj koji sadrži vapno kojeg preporučujem kod raka
kostiju i pluća dobro djeluje i kod drugih vrsta raka na
različitim mjestima na tijelu. Stoga svima oboljelima od raka
preporučujem taj čaj. Ako pijete taj čaj ne dolazi do
nedostatka kalija.
O
liječenju raka
Već sam
prije pisao da moje liječenje raka treba provoditi pod
liječničkom kontrolom. To sam govorio i stoga da
liječnici mogu pratiti tijek liječenja. Oni trebaju
pratiti krvni pritisak i propisati nešto za srce –
ako je on prenizak. Moje mi iskustvo govori da mnogi liječnici
ne znaju ništa o prirodnim načinima liječenja i da
čak odgovaraju moje pacijente od takvog liječenja i da im
propisuju lijekove što nije dobro uz liječenje sokovima.
Tijekom liječenja sokovima ne treba uzimati injekcije niti
ići na zračenje. Često nije dobro činiti
nešto iza leđa liječnika jer bi ih to moglo zavesti
na krivi put. Prepuštam svakome da se sam odluči za ili
protiv liječničke kontrole. – I sami možete odrediti
kakav vam je krvni pritisak. O tome pročitajne na str.
104. Ipak treba tijekom dužeg razdoblja znati kakav je krvni tlak!
Neposredno
nakon operacije ne smije se odmah pristupiti mome liječenju
sokovima i treba pričekati od 2 do 5 mjeseci već prema
tome kako se pacijent osijeća. Dok se čeka treba piti jednu
šesnaestinu do jednu osminu litre soka od povrća i uz
to jesti, primjerice juhu od zobenih pahuljica, juhu od povrća,
povrće, piletinu i teletinu i druga lakša jela. Sok
od povrća se uzima gutljaj po gutljaj, uvijek prije jela uz
propisane čajeve, čaj od kadulje i čaj za bubrege.
S liječenjem samo sokovima i čajevima
treba započeti kad se pacijent osjeća dovoljno snažnim.
Pažnja: Moje
liječenje gladovanjem ne smije razdraživati pacijenta!
Nemojte pretjerivati s gladovanjem da ne bi došlo do osjećaja
slabosti. Pokušajte osluhnuti što vam tijelo govori –
sigurno tijelo daje određene signale: svaki pacijent mora sam
primati signale i tumačiti ih.
Nakon 42 dana
liječenja gladovanjem i sokovima hranite se opet “razumnom”
hranom – polako, na početku s malo soli, s punovrijednom
i prirodnom hranom. To drugim riječima znači: ne
uzimajte hranu u kojoj ima kemijskih konzervansa. (O tome su
knjige napisali Lützner, Minte, Waerland i drugi, a te knjige se
mogu naručiti preko Versandbuchhandlung Walter Margreiter, Im
Hag 23, A-6714 Nüziders/Austria. Tel.: (055 52) 64 290; faks:
(055 52) 676 09.
U svakom
slučaju tijekom 2 do 4 tjedna uzimajte jednu šesnaestinu
litre (= pola šalice) soka od povrća, i dalje gutljaj po
gutljaj prije jela. Da biste se brže oporavili, trebate 3 puta dnevno
uzimati po jednu čajnu žličicu Bio-Strath-Aufbau-Präparat
ili 3 puta dnevno dvije Bio-Strath-Aufbau-Hefetabletten tablete. Ova
se sredstva za jačanje mogu uzimati tijekom nekoliko
mjeseci, odnosno toliko dugo dok se pacijent ne osjeća posve
dobro.
Moje liječenje sokovima od povrća ne pomaže znatno samo kod raka, nego i kod sljedećih oboljenja:
Artritis,
artroza (upale zglobova koje ih razaraju), koksalgija
(bolovi u kukovima), osteoporoza (krtost kostiju zbog
nedostatka kalcija), spondiloartroza (oštećenje
kralježnice). Kod svih navedenih oboljenja treba provesti liječenje
sokovima u trajanju od tri tjedna, ali isto kao što se to čini
kad se radi o raku i u ovim slučajevima treba piti čaj od
kadulje i čaj za bubrege (Liječenje neće naškoditi
ni ako traje 42 dana. U tom slučaju čovjek može biti još
sigurniji da se oslobodio stanica raka koje su možda bile u
organizmu). Osim toga, kod svih oboljenja zglobova još
se preporučuje svaka 3 do 4 dana napraviti kupku od male
preslice, trine i zobene slame.
Želim još napomenuti da
stariji ljudi lakše podnose moje liječenje jer njima
gladovanje ne pada tako teško i jer im nije potrebno tako puno
hrane.
Danas ima na
tisuće ljudi koji su proveli moje liječenje u trajanju od
42 dana. Oni nisu tijekom tog vremena ništa jeli, izdržali su
i ozdravili, a kod većine se bolest nije povratila. Osobno sam
izliječio oko 2400 ljudi i svima njima sam rekao: “Ako
imate poznanike ili rođake koji su oboljeli od raka molim vas da
im preporučite moje liječenje sokovima i neka i oni to
dalje čine”. Jedan mi je čovjek ispričao da je
proveo liječenje sokovima točno prema mojim uputama i da je
nakon tjedan dana primijetio da mu to dobro čini. Ovo je
liječenje zatim preporučio još sedmorici koji su
imali rak i svi su oni ozdravili. Molio sam da se ovo liječenje
preporučuje jer mnogi pacijenti dolaze iz vrlo udaljenih
krajeva (iz Hamburga, Lübecka, iz cijele Njemačke,
Nizozemske, Belgije, Švicarske, Francuske, Italije, Kanade te
iz Sjeverne i Južne Amerike itd.). Rekao sam tim ljudima da trebaju
uzeti u obzir da nema svatko mogućnost da ode na tako daleko
putovanje.
Moj
cilj je bio i ostao pomagati oboljelima od raka i od drugih prividno
neizlječivih bolesti.
Godine 1950. izliječio sam
sokovima i čajevima prve pacijente koji su imali rak. Do danas
sam liječio rak dojke, tumore u glavi, rak grkljana, rak
žlijezda, rak pluća, rak jetre, rak kostiju, rak crijeva itd.
Liječio sam i one kod kojih je koža bila gotovo spaljena zbog
zračenja.
Ne morate se
dakle više bojati takvih oboljenja! Većina oboljelih od
raka kao i većina drugih neizlječivih bolesnika spava iznad
podzemnih voda (zračenje zemlje). U težim slučajevima oni
spavaju na mjestima gdje se podzemne vode ukrštavaju.
Najsigurnije je pozvati rašljara koji će utvrditi
tokove podzemnih voda. Nakon toga najbolje je premjestiti krevet.
(Pogledajte knjigu koju je napisala Käthe Bachler: “Erfahrungen
einer Rutengängerin” – Iskustva jedne rašljarke”.
I ova se knjiga može nabaviti putem
Versandbuchhandlung Walter Margreiter, Im Hag 23, A-6714
Nüziders/Austria.
Posebne primjedbe
o mom liječenju sokovima BIOTTA
Krećite se
puno na svježem zraku!
Želim još
napomenuti da je moje liječenje sokovima pomoglo mnogima
koji su oboljeli od raka, ali da se također preporučuje i u
sljedećim slučajevima:
1. Kao preventiva od raka;
2. Kao kura koja obnavlja cijelo
tijelo: svaki dan treba piti osminu do četvrtinu litre soka od
povrća, i to prije jela. Uz to treba uzimati i čajeve (od
kadulje kao i čaj za bubrege).
3. Kao način
mršavlojenja pri kojem čovjek ne pati ni od gladi ni od
žeđi i pri kojem nema nedostataka. Ako je moguće i ovo
treba trajati 42 dana (uz to se može uzimati juha od luka).
4. Kao proljetna kura;
5. Za poboljšanje krvi;
6. Ako pacijent
pati od bolova u zglobovima kao što su artritis, artroza itd.,
što treba povezati s kupkama (pogledajte str. 65.).
Oboljeli od
raka koji puše i koji ne mogu prestati pušiti neće
imati uspjeha s mojim liječenjem sokovima!
Ako se pak radi o raku na
uznapredovalom stupnju, potrebno je, ako je moguće, da pacijent
sam pravi sok od ekološki provjerenog voća. Pritom treba
obratiti pažnju na pravilne omjere (pogledajte str. 58.).
Unatoč svim
osporavanjima veseli me da jedna tvrtka u Švicarskoj
koja svoje proizvode izvozi i u Europu i u prekomorske zemlje,
proizvodi “Breussovu mješavinu soka od povrća”
od ekološki provjerenog povrća, jer ima tako puno onih
koji i u gradu i na selu traže pomoć i koji nisu u stanju svaki
dan praviti sok od ekološki provjerenog povrća, a uz to
ponekad i nema takvog povrća.
Sažete značajke Breussovog
liječenja sokovima:
- Jaka volja i želja za
ozdravljenjem!
- Saznanje o bolesti!
- Svjesno uzimanje sokova od povrća
i čajeva, što znači da sve to dobro treba
promiješati s pljuvačkom (pogledajte stranice 58 do 59.)!
- Nikad ne uzimajte sokove ili čajeve
protiv svoje volje – radije napravite prekid u trajanju od
jednog dana.
- Ojačajte samopouzdanje putem
pozitivnog mišljenja!
- Dobro procijenite sami sebe, to
znači da se pouzdate u vlastiti razum i da primjerice ponekad
uzmete malo soka od naranača, grejpa, crnih ribizla, borovnica,
vitaminske koktele, Biotta-Fit i drugo – sve to u malim
količinama što treba rasporediti na cijeli dan i uzimati
samo ili pomiješano s čajevima da bi se popravio okus
(nikad se to ne smije miješati sa sokom od povrća).
- Promatrajte sami sebe! (Primjerice:
Kad bolje podnosim sok od povrća, prije ili poslije podne?) Kad
to ustvrdite – pijte češće sok kad to vama
odgovara!
- Neposredna okolina bolesnika
(primjerice bračni partner, djeca, prijatelji, rođaci),
mora moralno podržati pacijenta! Ne smiju se žaliti i ne smiju
pričati o negativnim iskustvima i negativnim doživljajima!
- Izgradite povjerljiv odnos prema
nekoj osobi koja možda i sama ima iskustva s ovakvim liječenjem.
- Ispitajte leži li krevet iznad
podzemnih voda odnosno iznad “zračenja zemlje”!
- U kući ni u stanu ne smiju se
nalaziti sredstva koja sadrža naftalin! (Lako se mogu prepoznati zbog
intenzivnog mirisa, kao što je primjerice slučaj s
kuglicama protiv moljaca.)
- Ne pušite pred bolesnikom!
- Tijekom liječenja prema
bolesniku se treba odnositi mirno i prijateljski – to je ona
pozitivna potpora koja mu je potrebna i koju smo mu dužni pružiti!
Savjeti:
Nastojte biti fizički aktivni.
Udišite duboko svježi zrak.
Izbjegavajte zadimljene prostorije s
ustajalim zrakom.
Nemojte pušiti.
Hranite se prirodno i uzimajte dosta
vitamina.
Izbjegavajte prekomjernu ishranu.
Što treba
učiniti ako se ima leukemiju?
Prvo valja
ustvrditi o kakvim se duševnim problemima radi, budući da
portalna vena, kako je već rečeno, prestaje funkcionirati
upravo zbog depresivnih stanja. Uzrok depresivnih stanja može biti i
neka obična sitnica čega pacijent obično nije
svjestan. Dragi bolesnici s leukemijom, razmislite gdje leži uzrok
problema i potrudite se postići duševni mir koji će
otkloniti taj uzrok. Ako se to dogodi obavili ste već veliki
dio posla.
Liječenje: Svaki dan popijte četvrt litre soka od povrća kojeg preporučujem u liječenju raka (ali nemojte provesti cijelo liječenje!). Uz takav sok možete jesti ono što vam prija, ali ne juhu od mesa, niti junetinu ni svinjetinu. Sok od povrća tijekom dana pijte gutljaj po gutljaj, ali uvijek prije jela. Portalna će vena preuzeti ove vitamine, htjela to ili ne, a uz to će uzimati i sve što je korisno iz hrane. Važno je obratiti pozornost na stranice (45+148+154) (Čaj za bubrege, čaj od kadulje, podgrijana jela, otrov za moljce, itd.)
Važno je naravno
da se svaki dan pije četvrt litre soka od povrća i to
najmanje 42 dana. Ako se uz leukemiju pojavljuje i neka druga
bolest nju se mora istodobno liječiti onako kako je navedeno u
ovoj brošuri. Pacijenti koji ne mogu razriješiti
svoje duševne konflikte teško da se mogu izliječiti.
I ovdje je kao i kod drugih oboljenja vrlo važno da u stanu nema
otrova za moljce (niti sprejeva protiv muha, niti osvježivača
zraka, itd.).
P O G O V O
R
Djelo koje je pred Vama moglo bi se,
po svojim izvorima, nastanku, razvoju i suštini, nazvati
“SJEĆANJA: KAKO SMO SAVLADALI OPAKU BOLEST”. To i
jesu autentična sjećanja, koja podstiču na
razmišljanje. Na mnogim mjestima u ovom rukopisu, čitatelj
će se zamisliti, možda i upitati se: - zar je to bilo moguće?”,
ili kako je to uopće bilo moguće? Odgovori na ta pitanja
podsjećaju na pjesnikov stih: “Neka bude što biti
ne može!”
Dokazano je da je ipak bilo moguće!
Sve je to doživljeno, proživljeno i duboko proosjećano!
Intenzivno me to podsjećalo na mnoge preteške doživljaje
u našem narodnooslobodilačkom antifašističkom
ratu, u kojemu sam se aktivno i organizirano borio za sve vrijeme
njegovog četverogodišnjeg trajanja, na našim
prostorima, do konačnog poraza strašne, razgoropađene
fašističke soldateske i njezinih satelita! (četiri
puta sam ranjavan, RVI sam 80% i nosilac trajne ratne uspomene –
fašističkog gelera u glavi, koji je inoperabilan).
Te nezaboravne
izmiješane asocijacije, izvrsno su poslužile u najkritičnijoj
fazi opake bolesti, u depresivnim stanjima, stresovima i patničkoj
borbi, kao k o n t r a m i - s l i. Ničim nisam uspješnije
potiskivao s t r a h od blizine smrti i druge stresove i depresivne
nevolje... kao prizivanjem u sjećanje paklenih herojskih bitaka
(na Sutjesci, Razbojištu, Neretvi, u Bišini...), te
masovnim junačkim podvizima Titovih partizana i iznad svega
ranjavanjima i viteškim smrtima svojih vjernih i neizmjerno
cijenjenih drugova. U rukopisu sam sve to namjerno isticao da
bih čitatelje, a prvenstveno bolesnike, podsjećao da
se koriste vlastitim k o n t r a m i s l i m a, jer svi imamo
svojih nezaboravnih doživljaja u životu, koje možemo vrlo uspješno
koristiti pri životnim teškoćama. Čitav život je
satkan od raznih dogodovština, od kojih su se neke nezaboravno
utkale u sjećanje. Pođimo od osnovne škole, prvih
ispita, uspjeha ili teškoća, pa gdje su prva očijukanja,
zagrljaji, poljupci, prva ljubav i ples, razni uspjesi i porazi,
razočarenja i triumfi, impresije ljepotama, pročitane
knjige, pisac, film, sport, pjesme, izreke, poslovice, dobri ljudi...
Strah i osjećaj izgubljenosti
logična su i razumljiva reakcija kod dijagnoza opakih bolesti.
Prevažno je ne predati se panici, jer tjeskoba i prepadnutost
smanjuju obrambene sposobnosti organizma a time i izglede za
ozdravljenje. Predati se i izgubiti nadu, znači izgubiti bitku s
bolesti... Samopouzdanje je uvijek neophodno, a pogotovo u borbi “na
smrt i život”. Legendarni Kutuzov kaže da bitku ne dobiva
ratnik koji se prestraši!
Poslije neuspjele operacije
inoperabilnog tumora zastrašujuće veličine i
uzaludnog pokušaja liječenja s kemoterapijom, preostalo
je tražiti druge lijekove i načine liječenja. Timski i
pojedinačno smo proučavali dobre poznavatelje alternativne
medicine: Tucakova, Sadikovića, Pelagića, Austrijanca
Breussa, Francuza Maurice Messegue... i više raznih
publikacija, među kojima i “Dubrovački liječnik”
(jubilarni broj iz 1933. godine), u kojemu dr. Filip Smolčić
piše o “pučkoj medicini u dubrovačkoj
okolici”:
“...Izgleda KAO PRAVO ČUDO
kad koja životinja, bez ičije poduke, po prirodnom baštinjenom
nagonu traži i prebire po polju, dok ne nađe biljku koja joj je
u svojim bolestima potrebita. Budimo zahvalni ženama travarušama
koje kupe mirisavo gorko cvijeće da ožive nadu da čelo
bolesnika bude vedrije”.
Francuski iscjelitelj Maurice
Massengue naslijedio je od oca i više predaka tradicionalna
iskustva i dar za liječenje biljkama. Njihovi su pacijenti,
pored ostalih, bili i vrlo istaknute ličnosti: Vinston
Churchill, Papa Ivan XXIII, Admiral Darlan, Willi Brandt i mnogi
drugi kojima su vratili zdravlje. O tome je napisao knjigu: “O
ljudima i travama” – oko 340 stranica, u kojoj, pored
ostalog, piše:
“Vjera koju ljudi imaju u
bilje potiče od davnina. Navikli da sve izvlače iz zemlje,
drže opravdanim i to da im ona omogući i liječenje. U
svakoj su se obitelji prenosili s koljena na koljeno već
iskušani “dobri recepti”.
Da bi čovjek
upoznao život ne mora bezglavo juriti uokolo, ni odlaziti daleko.
Dovoljno je promatrati životinje, a one bolje od nas znaju kojim se
biljem valja hraniti, kojim liječiti. Divlje životinje, živeći
u slobodi, vrše izbor i nikada se neće otrovati..
Spomenimo nedavni slučaj s jednom pirinejskom divokozom, koja je
svoje ranjeno stegno obložila sažvakanim travama pomiješanim s
ilovačom, a poznato je i da se lasica, prije nego što se
upusti u borbu sa zmijama otrovnicama, zavalja u trputac
kojega je lišće vrlo djelotvorno protiv uboda pčela
i zmijskog otrova”.
S P A S O N O S N A K O M B I N I R A N A
T E R A P I J A
Posebno nam se
svidilo mišljenje renomiranog francuskog iscjelitelja Maurice
Massengue – da je “neozbiljno svakome davati isti lijek”
i da “Svako sebe drži posebnim slučajem”. To je,
poslije napuštanja kemoterapije, imalo znatnog uticaja i na
naš tim rodbine i prijatelja u pronalaženju spasonosne
terapije.
Naime, Breussova
totalna terapija gladovanja 42 dana, samo uz pijenje ljekovitih
biljnih čajeva i sokova od povrća – “biotta”,
nije pružala nade da će se posve iscrpljen organizam moći
održati u životu. Tada se iz kolektivnih umnih napora r o d i l a
t r a ž e n a s p a s o n o s n a i d e j a: - da se
zajedno s totalnom terapijom (čajevima i sokovima “biotta”)
uzima i neophodna količina strogo dijetalne hrane, bez
konzervansa!
Dakako, o svemu smo se kontinuirano
dogovarali s našim veoma cijenjenim, uvijek predusretljivim,
poznatim liječnicima: prim. dr. sci Ivanom Zdenkovićem, dr.
med. Henrikom Domesom i akademikom prof. dr. sci Mišom
Elakovićem.
Posebno je bio delikatan posao
napraviti odgovarajući recept hrane koji bi bio kompatibilan sa
totalnom terapijom. Supruga Milka je pokazala posebni smisao i
umijeće u pronalaženju i pripremanju te hrane i dala vrlo
značajan doprinos mome izlječenju!
K o n d i c i j i
kao zaštitnoj i pogonskoj snazi organizma posvećivana
je posebna pažnja! Redovno je još u krevetu vršena
odgovarajuća tjelovježba, a za vrijeme vrtoglavica i posebna
priprema za ustajanje. Svakodnevno su, kad se god moglo, činjene
lagane šetnje, a kad je bilo loše vrijeme, onda u stanu
koristeći kućno biciklo i lagane vježbe. Sport je bio
posebno dragocjen, lagano uz predahe: igra boća, mini golf,
badminton, plivanje...
V o đ e nj e d n e v n i k a:
Na kraju svakog dana, po završetku terapija, vođen je
dnevnik o cjelokupnoj dnevnoj aktivnosti. Bilježeni su i nedostaci,
kako bi to bila pouka za sljedeći dan, da se ne bi ponavljali i
da bi se koristili inače za iskustvo.
Kroz te kontinuirane zapise
razmišljalo se i pisalo i o usamljenosti, koja zna bit strašna
i bolna. Iznalaženi su načini kako da se izbjegava, ili bar taj
davež ublaži! Studiozne komunikacije su jedna od najuspješnijih
aktivnosti protiv usamljenosti: “Ako si sam, ne budi
besposlen!”, “Ako si besposlen, ne ostaj sam” Ne
vjerujem da bih ozdravio da mi rodbina i prijatelji nisu svestrano
pritekli u pomoć.
Sve te razne
aktivnosti sastavni su dijelovi SPASONOSNE KOMBINIRANE TERAPIJE.
Kruna toga je ublažavanje gladovanja i održavanje snage i vitalnosti
organizma u toj preteškoj borbi!
I Z V O D I I Z
R E C E N Z I J A
Prim. dr. sci
Ivan Zdenković:
Knjigu Milke i Milosava Čabrila
smatram vrlo interesantnom i korisnom u sferi i domeni onoga što
ne može škoditi, a može samo koristiti... U njoj su detaljno
opisani svi fenomeni koji se mogu javiti tijekom ovakve opasne
bolesti. Njihova opažanja su vrlo dragocjena kao orijentir svima
onima koji bi se našli u sličnoj situaciji. Poruka knjige
je ne gubiti nadu u ozdravljenje! Treba biti uporan i nastaviti s
režimom preporučenim i opisanim u ovoj knjizi.
Osobita je vrijednost knjige da je
pisana čitkim i razumljivim jezikom za svakog. Prednost je u
tome da to pišu ljudi laici, koji to mogu predočiti na
način svakom blizak.
Opširniji pasusi imaju
osobitu draž, pogotovo stoga što to iskazuje neposrednost
autora da svoje strahove, nade, lutanja i konačno uspjeh stavi
na papir. Kako već ima uspjeha i kod drugih ljudi putem ove
terapije, to ukazuje da se područje indikacije može proširiti
na razne lokacije u organizmu, naravno ne zanemarivši osnovnu
terapiju preporučenu od nadležnog liječnika.
Stoga najtoplije preporučam ovu
knjigu za sve one koji žele više znati, za one koji žele
živjeti u sferi prevencije, za one koji su oboljeli od opake bolesti
i za one koji se trebaju brinuti oko pacijenata da imaju jednu
sveobuhvatnu informaciju o postupcima i djelovanjima u takvoj
situaciji.
Dr. med.
Henrik Domes:
Rukopis “KAKO SMO SAVLADALI
OPAKU BOLEST” pročitao sam dva puta. Prvi put informativno
i u jednom dahu, a drugi put vrlo pažljivo i studiozno, jer se radi o
posebno aktuelnoj temi i dragocjenom iskustvu!
Gospar Čabrilo je moj
dugogodišnji pacijent. Njegovu bolest pažljivo sam pratio od
samog početka i aktivno učestvovao u veoma teškoj
borbi za njegov život. Divim se preciznosti i objektivnosti opisa
događaja. Sve je objašnjeno istinito i dokumentirano.
Posebno transparentno opisuje terapije i u cjelini tok liječenja.
Pored postignutog osobnog
fenomenalnog uspjeha, istovremeno je ispoljio značajno humano
pregalaštvo. Relativno je vrlo brzo otkrivena “javna
tajna” njegovog uspjeha. Još u fazi teže
rekonvalescencije izdašno je pomagao svima koji su mu se
obratili za pomoć. “Kako da odbijem čovjeka koji se
našao u teškoj nevolji” – govorio mi je! Uz
potrebnu opreznost, kazivao je i davao ono u što je bio
siguran, što je na sebi isprobao. Sve to me je prosto
prisililo da još jednom prostudiram rukopis i detaljno
razgovaram s autorima i desetak bolesnika kojima je pomogla
kombinirana terapija. Zatim sam napisao dodatak prvoj recenziji, koji
se nalazi u prilogu.
RECENZIJA
Knjigu Milke i Milosava Čabrilo smatram vrlo interesantnom i korisnom u sferi i domeni onoga što ne može škoditi, a može samo koristiti. Kad kažem da ne može škoditi onda mislim na lijekove koji postaju škodljivi u slučaju da je pacijent na njih preosjetljiv a priori, odnosno alergičan. Dalje, kod predoziranja mogu nastupiti neželjene posljedice, a koji put i tragične, što nije slučaj kod postupaka iz ove knjige. Osobito treba biti oprezan ako se pacijent preda u ruke paramedicini i nekim djelatnicima u slučaju neadekvatne primjene takvog liječenja itd. Što se tiče samog sadržaja knjige, u njoj su vrlo detaljno opisani svi fenomeni, koji se mogu javiti tijekom ovakve opasne bolesti. Vlastita opažanja su vrlo dragocjena, kao orijentir svima onima koji bi se našli u sličnoj situaciji.
Poruka knjige je ne gubiti nadu u ozdravljenje i ne prepustiti se sloganu “tu više nema spasa”. Poruka je dalje da treba biti uporan i nastaviti s režimom preporučenim i opisanim u ovoj knjizi.
Osobita je vrijednost knjige da je pisana čitkim i razumljivim jezikom za svakog. Prednost je u tom da to pišu ljudi laici, koji to mogu predočiti na način svakom blizak.
Ima zamjerki da ima preopširnosti pasusa, no ja smatram to sastavnim dijelom takvog uratka i ima osobitu draž. Pogotovo stoga što to iskazuje neposrednost autora da svoje strahove, nade, lutanja i konačno uspjeha stavi na papir. Kako već ima uspjeha i kod drugih ljudi putem ove terapije, to ukazuje da se područje indikacije može proširiti na razne lokacije u organizmu, naravno ne zanemarivši osnovnu terapiju preporučenu od nadležnog liječnika.
Stoga najtoplije preporučam ovu knjigu za sve one koji žele više znati, za one koji žele živjeti u sferi prevencije, za one koji su oboljeli od opake bolesti i za one koji se trebaju brinuti oko pacijenta da imaju jednu sveobuhvatnu informaciju o postupcima i djelovanjima u takvoj situaciji.
Na kraju preporučam jezičnog lektora radu ujednačavanja teksta s našim standardnim jezikom.
Prim. dr. Ivan Zdenković
DODATAK RECENZIJI
Tokom
2004.god. i prvih par mjeseci 2005.god. dobijeno je više
povratnih informacija o uspješnosti liječenja opakih
bolesti čajevima i sokovima od povrća – biotta
(cikla, mrkva, celer, krompir, rotkva) po receptima ove knjige “Kako
smo savladali opaku bolest” (str. 52, 53 i 54.). Velika većina
uspješnih korisnika tih recepata želi da ostanu anonimni. Ipak
ih se nekoliko odlučilo da o tome javno progovore, želeći
da svojim svjedočenjem pomognu ljudima u nevolji!
Posebno su poučni primjeri:
Žarka Lukića, 1923. iz Dubrovnika; Branka Puljizevića,
1948. iz Dubrovnika i Pule; Iliane Argeseanu, 73 g. iz Bukurešta,
Rumunija; Berislava Jurkovića, 1961.g. iz Čapljine...
Nesumnjivo je najinteresantniji primjer autora rukopisa, o čemu
svestrano, autentično, savjesno i odgovorno piše kroz
čitav rukopis.
Meni se desetak mojih dugogodišnjih
pacijenata povjerilo da su uspješno koristili spomenute
recepte iz rukopisa. Svi ističu neškodljivost spomenutih
recepata, odnosno predmetnih čajeva i sokova, ali ne žele da se
njihova imena spominju. Smatraju da su kazivanjem meni kao svom
liječniku, izvršili svoj ljudski dug – u želji da o
tome saznaju svi ljudi koji se nađu u sličnoj nevolji.
Ponovno sam studiozno proučio rukopis i u više navrata detaljnije razgovarao s autorima i drugim pojedincima koji su koristili totalnu i kombiniranu terapiju. Glavno oružje su totalna i kombinirana terapija čajevima i sokova od povrća.
O totalnoj
terapiji čajeva se i od ranije znalo. Teško je bilo
na samim čajevima izdržati četrdeset dana, pa se malo tko
na to i odlučivao. Poznati austrijski iscjelitelj Rudolf Breuss
dodao je čajevima svoju kombinaciju pet sokova od povrća
biotta, nazvao to totalnom terapijom kojom je postizao zapažene
rezultate. Ali se za 42 dana gubilo oko 15 kg na vlastitoj težini.
Branko Puljizević izgubio je 14 kg.
Poslije neuspjele operacije i
napuštanja kemoterapije, autor je bio jako oslabio. Ako bi
proveo totalnu terapiju ne bi mu ostalo ni 50 kg na 186 cm visine.
Iscrpljen i malaksao organizam ne bi izdržao.
Tražeći izlaza, u muci se
rodila ideja: da se ide na totalnu terapiju i uzima minimum strogo
dijetalne hrane, neophodne za održavanje organizma. Tako su u program
totalne terapije uključena četiri obroka lagane dijetalne
hrane bez konzervansa (juhe od zobenih pahuljica, od povrća,
povrće, piletinu, ribu...) sve je proračunato, kalorije,
vitamini... počesto, a pomalo, naročito međuobroci
“užina”... da se ne gubi na težini. Kako je napredovalo
liječenje tako su pažljivo povećavani i obroci. Dakako,
dijetalna ishrana je trajno ostala - i jelo i piće bez
konzervansa i u svemu umjereno. “Ni previše, ni premalo,
već ono po mjeri!”
Istovremeno su, kao obvezan sastavni
dio kombinirane terapije, razvijane neophodne aktivnosti za jačanje
kondicije, održavanje vitalnosti i protudepresivne mjere: planski
uporne šetnje, bavljenje na početku simbolično
lakšim sportom (plivanje uz pratnju, igra boća) na
početku po desetak minuta i malo po malo povećavanje. Tako
se mogao pratiti napredak u liječenju – po vremenskoj
izdržljivosti. I šetajući se lagano vježbalo. Izvrsno
produdepresivno sredstvo bio je boravak u prirodi, razgledanje,
panorama, slušanje pjesme ptica... Na nadkasli pored kreveta
je imao pored knjiga vedrijeg sadržaja, i protudepresivni pregled
događaja koji su ga se u životu najsnažnije doimali. Dominirali
su borba na Sutjesci, Neretvi, Perućica, Zelengora, četiri
ranjavanja, susreti, lijepe djevojke... Sve što bi ga odvajalo
od depresivnih teškoća, straha i drugih kritičnih
situacija. To je vrlo interesantna i jako poučna studija koja će
svakome dobro doći i ne samo u bolesti nego i u životu uopće!!
Kombinirana terapija je već pokazala svoju veliku vrijednost. Osobno sam se uvjerio u njezinu neškodljivost i relativno laku podnošljivost. To najbolje potvrđuju brojni uspješni primjeri liječenja!
Hitno
je potrebno tiskati rukopis i knjigu što prije učiniti
dostupnu javnosti.
Dubrovnik, 07. svibanj 2005.god.
Dr. med. Henrik Domes
R
E K L I S U O R U K O P I S U
MERICA ŠARIĆ,
ed. volonterka sa šest seminara i pet operacija:
Rukopis “KAKO SMO SAVLADALI
OPAKU BOLEST” je neposredno dragocjeno iskustvo koje daje
potsticaja za još svestraniji i organiziraniji pristup
liječenju i brizi o bolesnicima. Živo me potsjeća na traume
koje proživljavaju onkološki bolesnici. Čitajući
rukopis imala sam osjećaj kao da čitam pismo koje je autor
uputio svima nama koji se borimo protiv opake bolesti da bi nas
upoznao sa svojim raznovrsnim neposrednim bogatim iskustvima, koja bi
i nama mogla biti od koristi. I biće, itekako!
Posebno mi se sviđa autorova
potpuna otvorenost, konkretnost i jasnoća, bez ikakvih
nedorečenosti i prešućivanja. Sve je tako solidno
razjašnjeno da može biti relativno lako primjenjivo, naročito
terapije! Komunikacije me se posebno prijatno dojmila, značaj
koji joj pripada, raznovrsnost, širina i elastičnost koja
neda bolesnicima da previše razmišljaju o strahu i
drugim nevoljama. Kontramisli su pravi melem za ranu. Više
puta sam ih pročitala i o njima razmišljala i koristila
ih. Kombinirana terapija je malo remek djelo rukopisa. Donosi nam
svojevrsno osvježenje u liječenju.
Mislim da smo svakodnevno na gubitku
što nemamo više takve neposredno proživljene
literature. Ovaj rukopis je upravo takva literatura, koja bi i u
svakodnevnom životu svakoj obitelji dobro došla! Treba samo
studiozno pogledat kako je znalački korištena priroda i
lagani sportovi, koji su autoru neizmjerno pomogli. A mi, taj dar
Božji, tek malo, vrlo malo koristimo za aktivno liječenje!
Predlažem, s punom podrškom,
da rukopis sa svim prilozima, što je najbrže moguće bude
tiskan i knjiga učini svima dostupnom!!
Ing. RATKO i
BISERA, sudija, TAUŠAN:
Bili smo od samog početka u
neposrednom toku Milosavove zloćudne bolesti i dobro nam je
poznato koliko je to bila teška i iscrpljujuća borba za
njegov život i zdravlje. Ishod je dugo vremena bio posve neizvjestan
i krajnje zabrinjavajući, naročito poslije neuspjele
operacije i napuštanja kemoterapije!
Rukopis daje istinit i potpun
odgovor na pitanje koje postavlja naslov knjige. To je objektivan i
vjeran opis događaja, pa ga sa zadovoljstvom predlažemo i
tražimo da se štampa i objavi!
Ipak, imamo jednu primjedbu. Milka u
rukopisu nije baš adekvatno vrednovana. Na svojim krhkim
leđima nosila je najveći dio tereta te mukotrpne borbe,
bdijući i njegujući svog teško bolesnog muža.
Izjutra bismo je sretali na pijaci podbuhlih oči s upadljivim
podočnjacima. Kroz plač bi pričala kako je provela
tešku noć, kad bi Milosavu ponestalo zraka hrvući se
s vrtoglavicama i nesvjesticama. Ne rijetko bi mu zastajalo i
mokrenje, radi čega je morala zvat i hitnu pomoć. Oboje su
djelovali malaksalo, na kraju snaga, mršavi jadni, kost i
koža. Ali uzmicanja nije bilo! Ustvari, p r a v o j e č u d
o k a k o s u u s p j e l i ?!
VEDRANA GRAHOVAC, sudija:
Posebna vrijednost ovoga rukopisa je
u tome što pruža r e a l n u n a d u za ozdravljenje od
opake bolesti koja sve više uništava ljudski rod. Nizom
praktičnih savjeta, detaljnim opisima načina liječenja,
pripreme hrane, čajeva i sokova koji su primjenjivani u toku
liječenja pružila je mogućnost oboljelim da na pristupačan
način shvate i primijene u s p j e š n u metodu
liječenja i i z lj e č e nj a!
Posebno mi se svidila ideja vodilja
ovoga rukopisa: “Samo čovjek koji pred sobom ima
postavljen cilj može postići uspjeh u svakoj borbi, za život ili
za slobodu”.
Što se tiče izreka
filozofa i drugih velikana one su izuzetno poučne i korisne!
ZORAN
EREŠ, viši fizioterapeut i chiropractic:
“Pitate bi li nešto
trebalo izostaviti iz rukopisa? Ja ne bi, jer ovo su oči
otvorene koje prepoznaju nadu u beznađu i time posjeduju snagu
prvih mučenika...
‘Vrlo je teško taj
osjećaj borbe opisati nekome ko ga nije doživio i iskusio na
sebi’ – izjavio je Einstein na samom kraju života.
Ako ne osjetiš
i ne znaš. I to je razlog gladi za lektirom koje nema...”
JADRANKA SIKIMIĆ, viša
medicinska patronažna sestra:
Rukopis sam pročitala u jednom
dahu. Nisam mogla ostaviti. Morala sam pročitat. Sve je dobro
objašnjeno i lijepo opisano. Naročito je dobro opisan tok
terapija, a posebno sve ono o čajevima i povrtnim sokovima. To
treba svak pročitati. Svidila mi se naročito kombinirana
terapija! To je više nego dragocjeno iskustvo. Biće to
vrlo interesantna knjiga koja je svakom potrebna.
IRMELA ČUSTOVIĆ, vms.:
Fascinantan je sustav dobro
organiziranih raznovrsnih mjera i aktivnosti u zadivljujućoj
kombiniranoj terapiji. Do nje se došlo tek po prekidu
iscrpljujuće kemoterapije (povraćanje, odbojnost prema
hrani, kritičan gubitak na težini...). Organizam je bio u
kritičnom stanju i po izgledu i po iscrpljenosti i malaksalosti!
Postavlja se pitanje kako je sve to bilo moguće savladati i
preživiti? Pravo odgovor je: pomoću kombinirane terapije i što
nije bilo kolebanja ni u najkritičnijim trenucima! Dakako, bilo
je i drugih vrlo važnih faktora: složna i dobro organizirana brojna
rodbina i prijatelji. Oni su bili svjedoci borbe i imali važnu ulogu
u filmu života! Milosavova supruga Milka bila je produžena ruka
spasa. Pomno je birala zdravu hranu, pažljivo je pripremala,
unaprijed planirala...
Gosp. Čabrilu moramo zahvaliti
što je otvorio svoje srce, stvorivši ovaj rukopis, a
želje, misli, strahove, intimu ponudio nam ogoljene.
Najtoplije preporučam rukopis i
to u cjelini (svi prilozi i faksimili).
Rukopis “Kako smo pobijedili opaku bolest” zaintersirao me od samoga početka i zadržao mi maksimalnu pažnju dok sam ga u cjelini pročitala. Cijeli rukopis je jedno živo veoma dragocjeno iskustvo koje nam može dati potsticaja za još svestraniji i organiziraniji pristup liječenju i brizi o bolesnicima.
Rukopis me
potsjeća na mnoge t r a u m e i nevolje koje proživljavaju
onkološki bolesnici, sa kojima godinama radim na njihovom
organiziranju i pružanju što svestranije pomoći:
educirana sam volonterka sa šest seminara po četiri
dana i osam puta operirana sa dijagnozama iz te oblasti. Čistajući
rukopis imala sam osjećaj kao da čitam pismo koje je
upućeno svima nama da bi nas autor upoznao sa svojim raznovrsnim
dragocjenim provjerenim iskustvima koja bi i nama mogla biti od
koristi. I biće, i te kako!
Posebno mi se sviđa autorova
potpuna otvorenost, konkretnost i jasnoća bez ikakvih
prešućivanja i nedorečenosti. Sve je tako solidno
razjašnjeno da može biti relativno lako primjenjivo, a
naročito terapija i njezina primjena. Komunikacija me se posebno
prijatno dojmila: njena raznovrsnost, značaj, širina,
elastičnost i upornost koja neda bolesniku da previše
razmišlja o strahu, depresiji i drugim boljkama koje mu ne
daju mira ni spokoja.
Mislim da smo
svaki dan na gubitku što nemamo više takve
izvorno-originalno proživljene l i t e r a t u r e. Ovaj rukopis
je upravo takva lektira, koja bi svakoj obitelji dobro došla,
a bolesnicima i blagotvorno koristila, kao melem na ranu. Treba samo
studiozno pogledat kako je znalački korištena priroda i
lagani sportovi u prirodi, koji su mu neizmjerno pomogli. A mi, taj
dar božji tek malo, vrlo malo koristimo za aktivno liječenje. I
to nam je dragocjena pouka!
Predlažem i dajem punu podršku
da rukopis sa svim prilozima što prije preraste u knjigu.
Merica Šarić
Dubrovnik, 16. rujna 2004.
Rukopis Milke i Milosava Čabrilo
dobio sam prije nekoliko mjeseci. Taman je bio ugodan i topao
proljetni dan, prepun planova za šetnje, ugodna druženja i
kave sa prijateljima. Na putu kući, u tramvaju, odlučio sam
pogledati prvih nekoliko stranica, čisto da steknem prvi dojam o
rukopisu. Kada sam podignuo pogled primjetio sam da tramvaj staje na
zadnjoj stanici. Tako brzo? Uskoro sam došao kući, ugodno
se smjestio i nastavio sa čitanjem. Sa svakom stranicom bivao
sam sve više uvučen u rukopis dok su prvotni planovi i
ideje kopnili u mojim mislima. Progutao sam ovo zanimljivo štivo
u kratkom vremenu i mogu, slobodno, reći da sam proveo ugodan i
sadržajan dan.
Osjećam se dužnim pojasniti
neke bitne stvari. Naime, ja sam unuk Milke i Milosava te sam
spomenut na nekim mjestima u knjizi. Za vrijeme djedove borbe sa ovom
teškom bolesti nalazio sam se u Zatrebu, gdje studiram i
radim. Ljetne mjesece sam provodio, onoliko koliko sam mogao, kod
djeda i bake u Dubrovniku. Sama vijest o djedovoj bolesti, nakon koje
su uslijedile obeshrabrujuće vijesti prilično me zatekla i
natjerala na razmišljanje. Nisam mogao vjerovati liječničkim
prognozama. S jedne strane bila je službena medicina, u koju imam
povjerenja. S druge, moj djed Milosav, čovjek kojeg poznajem
cijeli svoj život i koji je uvelike zaslužan (uz baku, roditelje i
brata) što sam postao čovjekom koji sam danas. Odrastanje
uz prirodu, šetnje, planinarenje, sport (napose boće),
književnost i priče iz njegovih ratnih dana ostalo mi je u živom
i prekrasnom sjećanju. U svim mojim razmišljanjima bila
je stalno prisutna vijest o raku, toj smrtonosnoj bolesti; kako za
tijelo tako i za duh.
Razgovarao sam s roditeljima,
pogotovo majkom, najbližim prijateljima i sam sa sobom. Ni u jednom
trenutku nisam pomislio da će djed izgubiti ovu tešku
bitku. Možda i najtežu u svojem životu. Vjerujem da je isto
razmišljanje i vjeru dijelila i moja okolina. Razlog tome nije
bilo poricanje ili nada i ljubav za svoje bližnje, usprkos svemu.
Naprotiv. Ogromna životna snaga i želja, britkost uma, vrijednosti u
koje vjeruje, iza kojih stoji i koje je uvijek pokušao
približiti ljudima s kojima se susretao, spremnost na vic, šalu,
širokogrudnost i nimalo lako odrastanje kroz vihore rata čine
Milosava Čabrila onakvim kakvim ga ja poznajem. Mojim djedom, a
taj se nikada ne predaje; ne očajava. Ni kada su bombe padale po
Sutjesci, odnoseći drage drugove, ni kada je gubio u mini-golfu
od brata i mene, ni kada je gledao svoj Dubrovnik kako gori pod
paljbom s mora, kopna i zraka. Ni kada su mu dijagnosticirali rak i
postavili pješčanik života na samo tri mjeseca. Takav
čovjek, bez obzira što je moj djed, neće pasti bez
žestokog otpora i borbe. Bio sam svjestan toga u svakom trenutku i
duboko sam vjerovao u njegovu pobjedu. Našu pobjedu.
Sa svojih osamdeset godina,
proživljena dva rata i nekoliko država, upustio se u još jednu
bitku. Ni ovaj put nije bio sam. Baka Milka bila je stup obrane.
Njezino iskustvo, poznavanje narodne medicine, biljki i čajeva
bilo je neprocjenjivo. Njena odlučnost, predanost i čvrstina
nadvladala je, kada je to bilo potrebno, djedovu tvrdoglavost. Ako je
imala sumnje, strahove i dvojbe nije to pokazivala; naprotiv spremno
je pronalazila rješenja kada se činilo da je pravi put
daleko. Ništa joj nije bilo teško, nikada nije
posustala. Njihova djeca, moja mama Goranka i ujko Zoran, bili su
uvijek prisutni; usprkos poslovnim obvezama i daljini. Krug
prijatelja redovito je dolazio u posjete; ne da bi sažaljevali
bolesnika ili mu davali nadu. Dolazili su na kavu, bakine kolače
i čašicu razgovora i vedrine. Opušteno, nasmijano,
prijateljski, drugarski. Brat i ja redovito smo bili u telefonskom
kontaktu s bakom i djedom.
Nakon što sam opisao svoje
viđenje situacije i okolnosti vezanih uz borbu protiv raka, red
je da kažem nešto i o samom rukopisu. Ova knjiga je dragocjena
zbirka iskustava, razmišljanja i recepata, ali i puno više
od toga. Ona krije jednu životnu priču, otkriva strahove i nade
autora, vjerno oslikava okolnosti i događaje te nas, kroz
autorovu priču, tjera na promišljanje i suočavanje
sa samim sobom. Pisana je jednostavnim jezikom, upravo kao da sjedite
u dnevnom boravku na Lapadu i slušate Milosava kako priča.
Nekoga će, možda, zamoriti citati velikih svjetskih mislilaca
ili prisjećanja na bitke Drugog svjetskog rata. Druge, pak,
možda interesiraju isključivo recepti, kako za čajeve tako
i za kombiniranu terapiju. Mene je privukla ljudska drama, iskrenost
i želja da se pomogne, pokaže kako je nemoguće samo ono što
sami prihvatimo kao takvo. Želja za životom, potreba za pisanjem,
širokogrudnost i ljubav, strepnja i nada, nevjerojatan
uspijeh... pobjeda tamo gdje su je rijetki očekivali. Svatko se
može pronaći u ovim redovima. Spoznati nužnost pozitivnog
razmišljanja, ugodnih sjećanja, razmišljanja o
stvarima koje su značile i koje znače i dalje, o događajima
koji su utjecali na nečiji život. Svatko ima svoju Sutjesku,
svoju Ogradu, svoju prirodu; bilo da je to rođenje unuka ili
djeteta, prisjećanje na prvu ljubav i ples, uspijeh na poslu ili
jednostavnu čašu vina i partiju karata s dragim
prijateljima. Ova knjiga pruža recept za ozdravljenje, kako tijela
tako i duše (a čovjek je nedjeljiva cijelina) i ističe
važnost obje komponente. Ona je, također, napet roman koji se
čita u jednom dahu; i po nekoliko puta. Uz sve navedeno ona je i
izvor narodnih mudrosti i zaboravljenog blaga, prvenstveno čajeva
i narodne medicine ali i poslovica, izreka i misli.
Ovu knjigu preporučam svima
koji misle da je rak neizlječiva bolest, svima koji se žele
boriti a ne znaju kako, onima koji su ostali bez ideja ali se ne žele
predati, onima koji žele znati više o raku ali i snazi
ljudskog duha, ljubavi i vjeri; na poslijetku svima koji žele saznati
tko su Milka i Milosav Čabrilo. Knjiga ne nudi univerzalni
recept za pobjedu nad zloćudnim tumorima niti recepte za čajeve
koji sami od sebe dobivaju bitke. Naprotiv, ističe važnost
individualnog pristupa bolesniku i bolesti. Uloga duha i pozitivnog
razmišljanja, upornosti i discipline, te podrške
okoline s razlogom su istaknute. Možda je ovu knjigu najbolje opisati
kao putokaz, vodič koji nudi određene savjete, smjernice i
puteve ali ostavlja mogućnost izbora, štoviše
predlaže da se počne od čovjeka a ne od bolesti i mogućih
posljedica.
I moj otac, već nekoliko
godina, vodi bitku sa rakom i pobjeđuje. Vjerojatno sam i ja
genetski predodređen da dobijem rak, tim više što
ne živim baš jako zdravo. Ne brinem ni najmanje, naprotiv.
Dovoljno je da podignem slušalicu i nazovem djeda ili tatu, pa
da se podsjetim da rak nije neizlječiva bolest. Nije ju lako
pobijediti, potrebno je dosta snage, discipline i odricanja, ali je
moguće! Stoga predlažem svima da pročitaju ovu knjigu,
otvore prozore svojeg duha i pripreme se. Borba je odavno počela,
ali sada imamo novo oružje i novi plan. Pobjeda je sigurna!
Jug Puljizević,
unuk
NAŠ DOJAM O
RUKOPISU “KAKO SMO SAVLADALI OPAKU BOLEST”
Rukopis Milke i Milosava Čabrila
o njihovoj uspješnoj borbi protiv opake bolesti rado smo i s
posebnim interesovanjem pročitali. Radi se o dragocjenom i
općekorisnom iskustvu, koje je pisano kao svojevrsno autentično
s j e ć a nj e, potkrijepljeno s adekvatnom dokumentacijom.
Hirurzi su poslije neuspjele operacije ugradili stomu i zatvorili...
Supruzi i sinu, odmah po izlasku iz operacione sale, teška
srca su objasnili da im je žao što ih ne mogu ničim
obradovat, da je tumor ogroman i tvrd kao kamen, da ga nisu mogli
izvadit, jer da su samo malo zarezali, umro bi na stolu.
Preostalo je samo zračenje ili
kemoterapija. Pokušalo se sa kemoterapijom, koju nije mogao
podnijet, valjda i zbog iscrpljenosti i opće malaksalosti!
Grčevito je povraćao poslije svakog tretmana, a skoro da
nije imao šta povratiti zbog posve izgubljenog apetita za
jelo! Ličio je na živi kostur. Mislilo se da je kratka vijeka,
najviše mjesec dana. Nas nekoliko komšija i prijatelja
svakodnevno smo se sastajali s Milosavom i njegovom porodicom. Našli
smo se na muci. Nismo znali šta da radimo – kako da
pomognemo?! Kuražilo nas je Milosavovo držanje. Imao je silnu volju i
odlučnost da se bori. Pošto je za dvije sedmice
kemoterapije izgubio još dva kg na težini, odvažno je napustio
kemoterapiju! Bilo je čuđenja, ali ne i zamjerki.
Prirodu je neizmjerno volio,
vjerovao joj i nadao se. Pouzdao se u čajeve, o kojima su dosta
znali i on i njegova supruga Milka. Bojali smo se da je to za takvo
njegovo stanje zdravlja, prekasno! Znalo se za totalnu terapiju i da
se za 42 dana izgubi na težini oko 15 kila! A Milosav je do tada bio
spao sa preko 80 na oko 60 kg. Jasno nam je bilo da sa težinom manje
od 50 kg i visinom oko 190 cm ne bi preživio!
Pravili smo razne
analize i planove kako da spasimo ljudski život koji je “visio
o koncu”?! Tada se u grču rodila ideja da se radi
po programu totalne terapije – uzimajući već
provjerene čajeve i sokove od povrća i tome dodaje minimum
strogo dijetalne hrane, neophodan za održavanje organizma. Tu su naše
iskusne neumorne domaćice: Milka, Bisera, Ksenija, dr. Suada,
Slavka, prof. Eta i Edita, Perunika, Vesna, Mara... došle do
punog izražaja u sastavljanju jelovnika hrane bez konzervansa, njenog
pronalaženja, pripremi, rasporedu uzimanja i konačnoj praktičnoj
primjeni!
Istovremeno su razvijane razne
psiho-fizičke aktivnosti za održavanje i jačanje kondicije,
vitalnosti i protudepresivne mjere. Milosav je bio jako uporan u
šetnjama, čak i po kiši. Takođe se
kontinuirano, na početku simbolično, bavio sportom (boće,
plivanje, mini golf...) Pasionirano je zanosno drugovao s prirodom,
koja mu je bila kontra-depresivni melem u kritičnim situacijama,
kojih je bilo napretek!
Sve je to autor nazvao spasonosnom
KOMBINIRANOM terapijom, koja je više nego dragocjeni i vrlo
poučno iskustvo protiv opake bolesti.
Sve je to autor vjerno opisao i
stvorio veliko djelo, o kojem će se tek čuti, jer daje
željene rezultate!
Dr.Suada i dipl.ing. Ibro Adžović
Dubrovnik, 1. maja 2005.
P O U Č N I
P R I M J E R I I Z P R A K S E
Ž a r k o L u k i ć, 1923.
iz Dubrovnika, umirovljenik:
Maja mjeseca 1999. godine, operirana
mu je prostata. Dijagnoza je bila maligni tumor. Polovinom 2000.
godine nastali su problemi sa sjemenikom (testis). Imao je samo
jedan. Izvađen je 14. siječnja 2001. godine. Dijagnoza je
bila kao i kod prostate. Pretrage su pokazale da maligne klice tumora
nisu sasvim eliminirane. Primio je to kao neminovnost s kojom se
pomirio i predao se beznađu! Povukao se i prepustio čamotinji.
Ja sam tih dana završio treći ciklus KOMBINIRANE
terapije, napravio CT snimke i zajedno s predoperacijskim CT snimkom,
otpusnim pismom i drugim nalazima i dokumentima, poslao u Zagreb na
analizu – veoma cijenjenom prijatelju prim. dr. Ivanu
Zdenkoviću, poznatom zagrebačkom liječniku. Prijatno
iznenađen, dr. Zdenković, nije mogao svojim očima da
povjeruje da je “tumor veličine muške šake”
nestao, pa je, ponijevši oba CT snimka i ostalu dokumentaciju,
otišao kod dvojice svojih kolega, poznatih zagrebačkih
onkologa. Poduže zajedničke analize potvrdile su “čudo”
– nestanak tumora, u prilog čega je, pored ostaloga, i pad
sedimentacije sa 97 na 20. I psihički sam se bio preporodio.
Žarkov unuk i
imenjak – Žarko junior, čim je saznao za “čudo”
doveo je djeda kod nas na razgovor. Junior je i suzu pustio, kojoj
djed nije odolio. Zajednički smo ga “odmrzli” i
nagovorili da probede KOMBINIRANU terapiju. Supruga Milka odmah mu je
razmjerila dvije poznate mješavine čajeva, dovoljne za 42
dana, a unuk Žarko junior, od svoje ušteđevine kupio
istog dana sokove od povrća biotta. Već je poslije
dvadesetak dana uzimanja kombinirane terapije, sedimentacija spala sa
98 na oko 40, a po završetku 42 dana, spustila se na
normalu! Nedavno je proslavio tri godine “novog života”.
Pozvao nas je na slavlje i dirljivo se toplo zahvalio... Hrani se
prirodnom dijetalnom hranom, bez konzervansa i pije čaj od
kadulje. Mentalno je mladićke svježine, samo su ga staračke
noge izdale, što smatra nasljednim...
B r a n k o P u lj i z e v i ć,
1948. iz Dubrovnika:
Koncem 2000. godine izvađen mu
je jedan bubreg, jer je već bio maligno obolio. Detaljnije
analize su pokazale da bi i drugi preostali bubreg mogao oboliti. Na
prijedlog liječnika, proveo je kemoterapiju. Uskoro zatim, po
vlastitoj odluci izvršio je i totalnu terapiju čajevima i
povrtnim sokovima biotta – 42 dana. Još je jeo po neku
supu od luka, ali luka nije jeo. Za to vrijeme izgubio je na težini
oko 16 kg. Po završetku tih terapija prešao je na
makrobiotsku ishranu, koju sam priprema skoro četiri godine.
Redovno vrši kontrole i sve je u redu! Na pitanje – šta
mu je najviše pomoglo? Odgovor je: sve, i totalna prirodna
terapija i kemoterapija i makrobiotika i posebno uredan život! I
razne psihofizičke aktivnosti iz kombinirane terapije!
IVICA GRILEC, ecc. STEFANI GARDAŠANIĆ, ILEANA ARGESANU:
Koncem listopada
2004. godine, na traženje našeg susjeda Ivice Grileca, koji je
već bio pročitao rukopis “Kako smo savladali opaku
bolest”, dali smo njemu i njegovoj službenici Stefani
Gardašanić recepte navedene na str.52, 53 i 54. ove
knjige (recepte čajeva i sokova biotta) i još desetak
drugih stranica o primjeni terapija. Oni su to poslali u Bukurešt
Ileani Argesanu da liječi svoju majku. Na interesiranje Ivice
Grileca o učinku alternativne terapije, Ileanu je 30.3.2005.
godine odgovorila:
“Moja majka ima 73 godine,
operisana je 31. maja 2004.g. Operacija je trajala cca 4 sata i
odstranjeno je djelimično ono što je trebalo, ali ne sve
velike tumore, deo debelog crijeva i jedan bubreg koji je bio potpuno
osušen! U periodu juni – avgust 2004. bila je tri puta
na zračenju u bolnici, ali pošto je bila vrlo slabo, ja
sam bila protiv da se to nastavi.
Od 30.10. 2004. počela je
terapiju sa čajevima po vašim indikacijama. Pokušala
sam da poštujem u što većoj mjeri vaše
recepte i trenutno isto to pije i dalje. Kad je počela terapiju
sa čajevima bila je na početku dosta loše, ali za
jedno dve nedjelje situacija se promenila i mama je bila sve bolje i
bolje. Dosta je uspjela da radi razne stvari po kući i da ide
čak u šetnju, može i da kuva itd... Molim vas da srdačno
pozdravite porodicu Čabrilo. Još jednom se jako mnogo
zahvaljujem za vašu pomoć i saradnju, i želim vam mnogo
zdravlja i snage i da sve pobedimo”.
U drugom pismu od 27. srpnja 2005.
iz Bukurešta Ileanu javlja:
“...Moja
mama je uradila sve potrebne nalaze i dokazalo se da više nema
tragova raka!!! Bilo koje riječi nisu dovoljne da se
zahvaljujem... Molim vas da prenesete pozdrave vašim komšijama
i mamino i moje veliko hvala. Najviše bi volili da se vidimo
zajedno s tom porodicom i da zajedno slavimo u Dubrovniku...”
(Gosp. Grilec je vodio prepisku
preko faksa – u prilogu)
JADRANKA DIZDAR, tehnolog, BERISLAV JURKOVIĆ – BERO, radnik:
Berislav –
Bero Jurković, rođen 1961. godine u Gabela Polju, kod
Čapljine, radnik, imao je rak prostate, izvršena
operacija koja nije dala željene rezultate. Pao je u tešku
depresiju i prestao raditi. Potpuno se povukao i skoro sasvim
izolovao, prepustivši se beznađu. Na traženje njegove
susjede Jadranke Dizdar, tehnologa, iz Čapljine, dali smo joj
recepte navedena na str.52, 53 i 54. i još potreban broj
stranica iz ove knjige, detaljnije je upoznavši o našem
iskustvu. Ona je sve to predala Jurkovićevoj supruzi. Poslije
oko pola godine 29.3.2005. Jadranka nam je ispričala da je Bero
Jurković, poslije uspješno provedene kombinirane terapije
preživio krizu, izliječio se, ponovo zaposlio i normalno živi i
radi i u poduzeću i kod kuće! Bilo je teškoća
dok se ohrabrio!
Z A H V A L N O S
T
Želimo da se najiskrenije, svim
svojim bićem, zahvalimo svim ljudima dobre volje koji su nam
pružili svekoliku spasonosnu p o m o ć.
Bio je to vrlo brojan T I M odane
rodbine, dragih prijatelja i humanista, spremnih da uvijek priteknu u
pomoć svim ljudima u nevolji! Tim koji je nosio u sebi najviše
etičke, humane i intelektualne vrijednosti. Ništa bitno
nije promaklo njihovoj opservaciji i analitičkoj procjeni. Kod
njih ništa nije bilo “od prilike”. Sve je
proanalizirano i zrelo znalački prodiskutirano, s punim
osjećajem odgovornosti, bez nadmudrivanja i pristranosti.
Neumorno su se interesirali što bi se još moglo
učiniti. Njegovali su međusobno povjerenje i solidarnost.
Bili su i ostali razvijenog smisla za sličnosti i kohezione niti
koje ljude međusobno zbližavaju i povezuju, čime su
dosezali zavidan nivo humanosti, plemenitosti i čovjekoljublja.
Teško je
naći prave riječi kojima bi se mogla izraziti zaslužena
zahvalnost za njihovu vječitu spremnost da u svako doba dana i
noći učine sve što je u njihovoj moći. Dirljivo
je to, ne samo da se uvijek rado odazovu, nego su to i
samoinicijativno često nudili, ispoljavajući brigu i
razumijevanje i uljudnu - toplu ljudsku nježnost i pažnju.
Molimo Vas, sviju, da nam oprostite
što pojedinačno ne navodimo Vaša časna imena.
Teško da bi smo uspjeli da ne napravimo osljetljive greške:
mogli bi ponekog i zaboraviti, što ne bismo nikako želili, a i
redosljed navođenja imena je delikatan!
Neka nam služi na čast i ponos
zahvalnost onih kojima će pomoć knjiga “Kako smo
savladali opaku bolest”, koja je naše z a j e d n i č
k o d j e l o, s v i j u n a s!
FAKSIMIL POJEDINIH TEKSTOVA IZ BILJEŽNICA
“R a k”,
“M a e s t r a l” i “M i l k a”
U bilježnicama „R a k“, „M a e s t r a l“ i „M i l k a“ su pisane dnevničke zabilješke u borbi protiv opake bolesti. Ti zapisi poslužili su kao građa za pisanje rukopisa za buduću knjigu:
“K A K O S M O S A V L A D A L I
O
P A K U B O L E S T”.
Po završetku dnevnih terapija
i drugih neophodnih aktivnosti, pisana su osnovna zapažanja o
proteklom danu. Bilo je to svojevrsno vođenje d n e v n i k a.
Kvalitet tih zapisa zavisio je od moga tadašnjeg
psiho-fizičkog stanja i, dakako, cjelokupnog okruženja i
atmosfere koja me pratila, naročito tokom kritičnog perioda
vremena, koje je dugo potrajalo!
Ti zapisi značajno su nam pomagali da se pravovremeno uočavaju nedostatci, naročito u primjeni i kvalitetu terapija, kako bi nam današnje greške bile sutrašnji učitelji. Često su vršene kraće analize i konzultiranja s liječnicima i iskusnijim prijateljima, a sa bližom rodbinom su skoro svakodnevno vršeni osvrti na protekli dan i pravljen plan za naredni dan.
Tekstovi su, koliko je god to bilo moguće, ostali u prvobitnom originalu, kako bi sačuvali svoju autentičnost (izvornost i vjerodostojnost). Detalji o primjeni terapija imaju posebnu praktičnu vrijednost i potvrdu vlastitog iskustva, koje je meni spasonosno pomoglo!
Kao što nema za sve bolesti univerzalnog lijeka, analogno tome je i sa svakim, pa i ovim iskustvom. Sigurno je da ono neće nikome škoditi, a može pomoći, što je to praksa mnogo puta već potvrdila.
Naime, pošto se pročulo da smo savladali opaku bolest, mnogi su tražili “naš Rp.” želeći da ostanu anonimni. Fotokopirali smo i davali recepte navedene na str. 52, 53 i 54. ove knjige, te pojedine faksimile, na kojima detaljnije piše o primjeni terapija. Tako su te kopije, uz osnovna objašnjenja, stizale na više strana i mnogima pomogle.
Faksimil 1.
Faksimil 2.
Faksimil 3.
Faksimil 4.
Faksimil 5.
Faksimil 6.
Faksimil 7.
Faksimil 8.
Faksimil 9.
Faksimil 10.
Faksimil 11.
Faksimil 12.
POSJETA KOJA ME SE
NAJSNAŽNIJE
DOJMILA
U
vrijeme najkritičnijeg stanja moje bolesti i teških
dilema pred napuštanje kemoterapije, polovinom 2000. godine,
posjetila me jedna grupa žena - majki /“Samo nešto je na
svijetu ljepše i bolje od žene – to je majka“
Scheffer/. Bile su to predstavnice majki koje su su s malom djecom, u
organizaciji Crvenog križa, boravile u invalidskom hotelu u Igalu
koncem 1991. i početkom 1992. godine. Rat je bjesnio. Dubrovnik
je luđački granatiran i ostao bez struje i vode, pored
mnogih ratnih nedaća i stradanja.
U XI i XII mjesecu
1991. za vrijeme velikih hladnoća u hotelu je nestalo goriva pa
smo ostali bez grijanja. Samo u invalidskom hotelu nas se tada
nalazilo186 izbjeglica iz Konavala, Župe i Dubrovnika. Ponajviše
majki s malom djecom i starih invalidnih osoba. Mnaga djeca su bila
dobila febru. Traženo je gorivo od svih relevantnih institucija i
organizacija. Domaćini su oko dva mjeseca uspjeli da se snađu
i griju. Kad je bilo najpotrebnije, nestalo je. Više djece se
teže razbolilo. Atmosfera u hotelu je bila vrlo mučna.
Otišao sam u
Radio stanicu Herceg Novi i uspio dovesti sposobnu novinarku, koja
je tada bila majka. Obišla je bolesnu djecu, razgovarala s
majkama, s odgovornima u hotelu i s više izbjeglica. Istu
veče, znalački je tu vijest objavila preko radija i
vapijući zatražila pomoć od humanitarnih organizacija,
organa vlasti i svih drugih koji mogu da pomognu. Vijest je stigla i
do predstavnika međunarodnog crvenog križa. To je ponovljano i u
jutarnjim vijestima. Isti dan smo dobili gorivo i grijanje.
Bio je to veoma
radostan događaj dana! Svi su bili zahvalni, ali niko to nije
znao toplije izraziti od majki. Tu se među prvima našla i
Nada Krivokapić, sekretar Crvenog krsta Herceg Novi, takođe
majka, koja je bila na posebnoj visini humanitarke i čovjeka!
Koja nas je, u dogovoru sa dubrovačkim Crvenim križem, na brodu
dočekala, odvela u hotel i za sve vrijeme tamošnjeg
boravka brinula svojski o nama. Hvala joj! Osoblju i upravi
Invalidskog hotela hvala!
Kad su saznali za moju
tešku bolest, nekoliko majki se javilo, a tri su došle
i da me posjete. Dvije su dovele i svoje kćerke, već
poodrasle djevojčice, koje su u Igalu bile tek prohodale i teže
prehlađene. Po nagovoru majki izrazile su mi zahvalnost i
poželile ozdravljenje. Zagrlile su me i poljubile – baš
kao što to čine i moje unuke: Karmen i Tere/za/. Teško
je opisat i dočarati ljepotu i snagu tih dojmova. To se u
bolesti još impresivnije i sa snažnijim emocijama doima.
„ Ni za što nismo tako zahvalni, kao za zahvalnost .“
( Eschenbach ).
B
I B L I O G R A F I J A
1. Totalna terapija raka i leukemije (Krebs, leukemie und andere scheinbar unheilbare Krankheiten mit natürlichen Mitteln heilbar ) Rudolf Breus, Zagreb 1997.
2. Lečenje biljem, prof. dr. Jovan Tucakov, akademik, Beograd 1972.
3. Narodno zdravlje, dr. Sadik Sadiković, Sarajevo1968.
4. Narodni učitelj, Vaso Pelagić, Beograd 1970.
5. Tajne moje prirodne medicine, Rika Zarai, Beograd 1989.
6. Ljekovito bilje u narodnoj medicini, Dragoslav i Dragana Životić, Rijeka 1979.
7. Priručnik za sakupljanje bilja, Dragoslav i Dragana Životić, Rijeka 1979.
8. Mudre, boje, magnetit, Borislav Štambuk, Zemun, 2003.
9. Ljekovito bilje, Beatta, Zagreb, više godina se prati.
10. Svijet zdravlja, Biofarm, Zagreb…., Doktor u kući; Vita… , - Više drugih časopisa i raznih publikacija o prirodi i zdravlju.
11. Prirodno održavanje zdravlja, Mozaik knjiga, Readers Digest.
12. Mala Enciklopedija kvalitete IV dio, okoliš i njegova zaštita, dr. sci. Nenad Injac, Zagreb , 2004.
13. Pripodno liječenje bolesti i tegoba, Mozaik knjiga, Readers Digest.
14. Biseri mudrosti, Jasmina Puljo, Sportska knjiga, Beograd 1984.
15. Dubrovački liječnik, publikacija dubr. liječ. udruženja, Dubrovnik 1933.
16. O ljudima i travama, Maurice Mességué, Paris, 1970.
BILJEŠKE O AUTORIMA
Slika 17.
MILOSAV ( Koste ) ČABRILO
Rođen je 18.08.1922. godine u
Jasenoj, Nevesinje, u uglednoj seljačkoj porodici. Osnovnu
školu je završio u Dabrici, gimnaziju u Mostaru i
Tuzli, a pravne nauke studirao je u Beogradu i Sarajevu.
Među prvima
je 24.06.1941. godine stupio u antifašističku borbu u
kojoj se aktivno i organizovano borio sve do kapitulacije
fašističke soldateske i njezinih satelita. Bio je jedan
od istaknutih organizatora te borbe u svome kraju, a naročito
među omladinom. Četiri puta je ranjavan, RVI je 80%-tni i
nositelj trajne ratne uspomene – njemačkog gelera u glavi.
Odlikovan je sa osam visokih odlikovanja i nositelj „Partizanske
spomenice 1941 – 1945“.
Volonterski se bavio publicistikom i
objavljivao je brojne rasprave, reportaže, feljtone, sjećanja,
članke…. Kao plod tih aktivnosti nastale su knjige
„Učimo od Tita“ ( imala je osam izdanja do 1991.
godine.); „Tromeđe bez međa – Bratska sloga
kroz vijekove“ ; Memoare ( sjećanja i spoznaje ), te
„Kako smo savladali opaku bolest“.
MILKA (Petraković )
ČABRILO
Rođena je 12.12.1931. godine u
Karađorđevu kod Bačke Topole. Drugi svjetski rat je
provela u mađarskom konc. logoru „Šarvar“.
Rudarsko-geološki je tehničar,
umirovljenica i poznata humanitarka i domaćica.
S
A D R Ž A J
UVOD…………………………………………………… 3
Prilog 1. Otpusno pismo od 18.04.2000. ……………….. 5
Prilog 2. Otpusno pismo od 03.03.2000. ……………… 6
Prilog 3. CT. Nalaz i mišljenje od 23.03.2000 …………. 8
Prilog 4. Povijest bolesti od 21.04.2000. ………………. 9
Prilog 5. CT. Nalaz i mišljenje od 27.02.2001. ………... 10
Prilog 6. CT.
Nalaz i mišljenje od 02.10.2001. ………...
11
PRVI UPOZORAVAJUĆI ZNACI OPASNOSTI ……. 12
U „šok sobi“……………………………………………. 15
Povratak iz „šok sobe“ ………………………………… 17
Razgovor dvije bolničarke …………………………….. 20
- ZLATNA PRAVILA…………………………………. 23
KEMOTERAPIJA ……………………………………... 29
BORAVAK U SPLITU I PRELAZAK NA PRIR. LIJEČ. 33
USUDITI SE TO JE CIJENA NAPRETKA ………….. 37
MAJKA PRIRODA ME SPASILA …………………… 39
NAJLJEPŠA HIMNA PRIRODE ……………………… 40
POGLAVICA SEATTLE /1786 – 1866/ ……………... 44
Prvi znaci napretka ……………………………………. 46
GENIJALNI BRAUSSOVI SOKOVI – oper. bez skalp. 49
Prva Breussova iskustva ………………………………. 50
LIJEČENJE TUMORA ČAJEVIMA I SOKOVIMA …. 52
BIOTTA - miješani povrtni sok, /slika 1./. ……….. 54
Žalfija, kadulja, /slika 2./ ……………………………. 55
Preslica, rastavić, /slika 3./ …………………………... 57
Vrijesak, vrijes, /slika 4./ …………………………….. 59
Neven, /slika 5./ ……………………………………….. 61
Matičnjak, pčelinja tra, /slika 6./ ………………………. 63
Nana, nana pitoma, /slika 7./ …………………………. 65
Zova /slika 8./ ………………………………………… 67
Kopriva, žara velika, /slika 9./ ……………………….. 69
Hajdučica, slobodarska iscjeliteljica, /slika 10./ ……... 70
Majčina dušica , /slika 11./ …………………………… . 71
Kamilica, titrica, /slika12/……………………………… 73 Zdravac, /slika 13./ …………………………………… 75
Kantarion,
gospina trava, /slika 14./ …………………..
77
MELEM JE U NEVOLJI S PRIJ.
PORAZGOVARATI. 79
ZAVJET SE MORA ISPUNITI ………………………. 81
PRESUDNA ŽIVOTNA BORBA ……………………. 87
Tehničke pripreme …………………………………… 88
UKUPNO SAM PROVEO
PET TERAPIJA …………... 89
KRONOLOGIJA I PRAKT. PRIMJ. PRIR.
TERAPIJA. 90
DNEVNI TIJEK LIJEČENJA KOMBIN. TERAPIJOM 90
TRI DIVNE CRVENE RUŽE ……………………….. 98
O, SKRIVENO SVJETLO ŠTO BLISTAŠ ...…...…… 99
Tri divne crvene
ruže u pupoljak … / slika 15./…….. 102
LIJEČENJE RADOM ………………………………... 103
Podsjetnik ……………………………………………... 107
SUTJESKO! …………………………………………… 108
Fragment o Sutjesci, /slika 16./ ……………………… 110
Lijekovi koje sam koristio ……………………………. 112
KONDICIJA – POGONSKA I ZAŽTITNA SN. ORG. 113
KOMUNIKACIJE …………………………………… 116
Komuniciranje s bolesnicima ………………………… 117
SMIJEH ……………………………………………….. 118
Čuvajmo se pesimista …………………………………. 119
„Kozmopolitski
park“ ………………………………...
122
OHRABRUJUĆI REZULT. DRUGOG CIKL. TERAP. 123
- Pučina plava spava …………………………………... 126
I djeca su mi
dosta pomogla …………………………..
127
TREĆI POBJEDONOSNI CIKLUS KOMB. TERAP. 129
I PONOVO SE ROĐENJE DOGODILO …………….. 131
A ŠTO JE BILO OD TUMORA, KUD JE……….. …. 132
RAK JE BEZ KLIJEŠTA OSTAO I NESTAO ………. 133
Pismo prim. Dr. Ivanu Zdenkoviću od 15.03.2001. ….. 134
NEPOBITNE ČINJENICE SVJEDOČILE SU DA JE.. 136
MJEHUR JE BIO UZROK I ČETVRTOM CIKL. TER. 139
UPORNOST JE URODILA PLODOM………………… 140
PRAISKONSKI ZOV PRIRODA – ispovijed ……….. 142
NAKON DVIJE GODINE
LIJEČENJA /Pismo dr. I. Z./ 144
SAŽETAK …………………………………………… 146
Uspjeh je donio i dileme ……………………………… 147
Poučni primjeri ………………………………………. 149
Humanost –
čovjekoljublje ……………………………
152
POSEBNI DODATAK - TERAPIJA ZA POJED. ORG. 158
- Kod zatvora ………………………………………… 158
- Kod tumora mozga ………………………………… 158
- Kod raka na očima ………………………………… 158
- Kod raka dojke, maternice i jajnika ………………… 159
- Kod raka na vilici, ustima, jeziku, vratn. žlij. i grkljan 159
- Kod raka kože ……………………………………….. 159
- Kod raka kostiju, pluća i tuberkuloze pluća ………... 159
- Kod raka jetre ………………………………………... 160
- Kod raka želudca …………………………………… 161
- Kod raka slezene i gušterače ………………………… 161
- Kod raka prostate i muških spolnih žlijezda ………… 161
Dopuna moga liječenja sokovima ……………………. 162
O liječenju raka ……………………………………….. 162
- Artritis , artroza ……………………………………... 163
Posebne primjedbe o mom liječ. sokovima BIOTTA . 165
Što treba
učiniti ako se ima leukemiju………………..
168
POGOVOR …………………………………………. 169
SPASONOSNA
KOMBINIRANA TERAPIJA ……. 172
IZVODI IZ RECENZIJE……………………………… 174
RECENZIJA ………………………………………….. 175
DODATAK RECENZIJI
…………………………….
177
REKLI SU O RUKOPISU ……………………………. 180
NAŠ DOJAM O RUKOPISU . . . . . . ………………... 189
POUČNI PRIMJERI IZ PRAKSE …………………... 191
ZAHVALNOST
………………………………………
195
FAKSIMILI POJEDINIH TEKSTOVA IZ BILJEŽN.. 196
- Faksimil 1. – iz bilježnice „Rak“, str.86……………. 198
- Faksimil 2. – iz bilježnice „Rak“, str.178. ………….. 199
- Faksimil 3. – iz bilježnice „Rak“, str. 188 …………. 200
- Faksimil 4. – iz bilježnice „Maestral“, str. 5. ……… 201
- Faksimil 5. – iz bilježnice „Maestral“, str. 9. ……….. 202
- Faksimil 6. – iz bilježnice „Maestral“, str.25. ……... 203
- Faksimil 7. – iz bilježnice „Maestral“, str.27. ……... 204
- Faksimil 8. – iz bilježnice „Maestral“, str.31. ……… 205
- Faksimil 9. – iz bilježnice „Maestral“, str. 44. ……. 206
- Faksimil 10. – iz bilježnice „Milka“, str. 45. ……… 207
- Faksimil 11. – iz bilježnice „Milka“, str. 59. ……… 208
- Faksimil 12. – iz bilježnice „Milka“, str. 79 i 80. ….. 209
POSJETA KOJA ME SE NAJSNAŽNIJE DOJMILA .. 210
BIBLIOGRAFIJA…………………………………….. 212
BILJEŠKE O AUTORIMA ………………………….. 213
Prema knjizi Rudolfa Breussa: “TOTALNA TERAPIJA RAKA I LEUKEMIJE”
Adrese ćete saznati preko Versandbuchhandlung Margreiter, Im Hag 23, A-6714 Nüziders/Austria